Marina Adamović – MELPOMENA
br. 16
Majka se dugo plašila noći
- ja je sada ja slavim!
- govorila je "umreću u ponoć"
stalno gledam na sat
Žega je pekla, ona lebdela
ni talas mesečine nije zalio žar
- držala sam oči na štakama
majku za ruku
(njen sam deo, sećate se anatomije?)
-prošla je ponoć, odahnula sam...
ona je plela rekvijem u paru
moje ruke
noge
telo
- zgčeno, pa ipak
bilo je u drugoj sobi
.
ako tugu ne uzmem u obzir
drago mi je što i strah odsede daleko
dugo
nakon ponoći
zbogom
40