zemljopisa, svaštara, poslovica, izreka, bajki... i tako dalje u nedogled, a natkrovljeno, više ili manje, zajedničkom tematikom šarmantne jadranske dame.
Inače, renesansno svestrane erudicije, duboko samovoljna,
autodidaktički temperovana, Anabela je punila svoju bibliofilsku
glavu probranim informacijama osećajući poražavajući anahronizam
sa vremenom u kojem obitava. Anahoret suznog osmeha. Kao što
smo, čini mi se, već ustanovili, Anabela idealizuje svaku česticu koja
joj priđe na dohvat, bolje reći, puškomet imaginacije.
Nalik hartiji što upija mastilo, tako se njena podsvest natapala
faktografskim, estetskim, topografskim, sanjarskim i drugim nitima
tkajući misaoni palimsest gde se prepliću tragovi raznolikih rukopisa
na istom mestu čineći iluziju lavirinta u kome je svaki čitalac ponaosob zagubljen i traži nit klupka za koju će se uhvatiti, tako da je
Anabela gde god bi uputila pogled osećala poneku nesvesnu fusnotu
koja bi zaiskrila u njoj.
Uma oštrog kao Kraljev Gambit, duše karirane esencijama plemenitih vrlina oslikavao se chiaroscuro tehnikom karakter devojke
koja rađa ovu deskripciju.
E, sad. Diskutabilna je uopšte ta stvar sa čitanjem, sa obzirom
da je Aleksandrijska biblioteka, najveća biblioteka antičkog sveta,
bivala uništena tri puta, od strane tri različita carstva.
Uviđamo da postoji opasnost od reteromanije stoga ubrzavamo
korak.
Posle iscrpljujuće potrage koju ne treba posmatrati u vremenskoj ravni jer je to u ovom slučaju relativno, Anabela se konačno
zaustavlja pred jednom kućom, ulazi unutra i bezuspešno pokušava
otvoriti vrata. Viri kroz ključaonicu i vidi devojku sklopljenih kapaka
ušuškanu u krevetu. Iz sobe je dopirao zvuk Rahmanjinovog kocerta
br. 2 u c-molu kao u celofan umotanog u pucketanje stare ploče.
Napušta kuću, te pod svojim gracioznim nogama ostavlja još
određen broj ulica i mostova, prolazi kroz jednu malu calle, gde sve
beše prekriveno iskidanim knjiškim listovima, to joj pade teško kao
da bosonoga gazi užarena slova, zatim nedaleko na jednom mostu
96