kvadratni korak što je inače kišobran vedrio. Na luli se caklio neki
natpis ugraviran zlatnim krasnopisom na starogčkom jeziku.
– Šta to piše na luli?
– „Lepota je u oku posmatrača“.
Anabela je sada češljala mislima taj dukokosi natpis sa lule. O,
kako je utisak prevrtljiv. Probudila je asocijaciju na cirkuska iskrivljena ogledala, na te konkavne i konveksne metafore. Anabelin manir
je, inače, da idealizuje svaku česticu koja joj priđe na dohvat, bolje
reći, na puškomet imaginacije.
Gospodin sa lulom započeo je neki, na oko, dosadan monolog,
koji je Anabela sa pola uha slušala:
– Privatna estetika jede šta ona hoće, zaštićena bedemom subjektivne gladi. Lepota je lično shvatanje krivih i zakrivljenih linija,
odsjaj parfema na mirisnom ogledalu kože, odnos prema uzdahu...
Ne mirišu sve tišine isto. Primera radi: spisatelj, kao neki literarni
sineast, pravi fresku na svežem malteru neuhvatljive mašte, koju
čitalac konzumira, bilo za doručak, ručak, užinu, ili večeru, kroz svoj
kaledioskop, tvoreći neponovljivi tutti frutti doživljaj, čuvši možda
tišinu u b-molu… raspredao je tako u nedogled.
Anabeli je ovaj razgovor postajao sve čudniji, do te mere da je
počela brižljivije osluškivati jezik kojim zbore, jer joj je delovao
magično milozvučan i pevljiv, a na trenutke stran.
Kao što nije opazila unutrašnju stranu haljine, tako nije bila
svesna ni pisanija sa spoljašnje strane njene haljine:
Te snovidne noći umotane u plašt od snežnih pahulja koje su
padale uspavanim adagio tempom, poput padobranaca u vidu reči
koji se njišući prizemljuju u invaziji na vas, Anabela je ušuškana u
svome krevetu, galopirala nepreglednom poljanom snova, gde je
trava zelenija, gde je šećer slađi, gde violinski ključ bolje klizi u
podmazanoj notnoj bravi, gde pridevi lepše zvuče, gde cveće miriše
kao esencije pariskih parfema, rečju, gde je sve okupano neodoljivim
komparativom. Svesni brodić se otisnuo na pučinu nesvesnog.
Oko vrata joj je počivala amajlija od ametista u obliku ključa, za
neku pretpostavljenu ključaonicu kroz koju pokušavamo da zavirimo
92