Odgovori mu samo tišina. Hokusa preplavi loš osećaj.
Rešio je da uđe.
Salon je bio prazan, a tišina u njemu savršena. Na podu dnevne
sobe ležalo je nešto što je Hokusu na prvi pogled izgledalo kao nehajno odbačen grimizni plašt sa krznenim porubom. Pre nego što mu
bakarni miris dodirnu nozdrve, on shvati da je to lešina psa sjajne
dlake koji je ležao u lokvi poluskorene krvi. Pazeći da ne ugazi u nju
Hokus hitro pretraži ostale sobe. Milone nigde nije bilo. Zlatni svećnjaci su i dalje stajali na neukusno raspoređenim pozicijama što je
značilo da stan nije opljačkan, a sem nenameštenog kreveta stan je
delovao prilično uredno, što je ukazivalo na to da se u njemu nije
odigrala borba.
Iako se svim naporima borio da potisne iracionalne misli,
istražitelju su u glavi neprestano iskakali đavolani. Ne mogavši više
da izdrži, on istrča napolje i krenu ka podrumu.
Stan u podrumu je bio potpuno ispražnjen i očišćen, a njegova
vrata i prozori širom otvoreni. Od đavolana je ostao samo trag mirisa
koji je polako gubio bitku sa oporom aromom sirćeta. Od Milone nije
bilo ni traga. On krenu nazad pa zastade u podnožju stepeništa. Pogled mu odluta ka susednim vratima.
Brava je bila prosta i stara tako da mu je trebalo svega nekoliko
trenutaka da je obije. U stvari, delovala je kao da je nedavno
obijena...
Vinski podrum je bio gotovo duplo veći od susednog stana i bio
je ispunjen redovima buradi. Pored jakog mirisa vina Hokus oseti i
slabašni trag đavolanskog vonja. Iako je bilo moguće da je miris dolazio od susednog ulaza on ipak reši da istraži. Međutim, čim je zakoračio unutra prenu ga glasno lupanje koje je dopiralo odozgo.
– Milona! Milona, otvori, ja sam!
Glas je bio ljudski i je pripadao starijem muškarcu. Hokus načulji uši.
– Milona dete, koliko puta sam ti rekao da zaključavaš ulazna
vrata, nije ti ovo Kruševica... Milona? Milona!!
Hokus potrča nazad i umalo se sudari sa krupnim brkatim
čovekom koji je trčao u suprotnom pravcu. Pre nego što je stigao da
progovori ovaj ga zgrabi za revere i podiže od zemlje.
21