On uze jednu od retkih čiji sadržaj nije bio pojeden i izvadi iz nje
prstohvat plavog praha, protrlja ga između prstiju pa nastavi. – Znam
da nije bio član Univerziteta jer je previše star da bi bio učenik – reče
šutnuvši prevrnut nokšir. – А nije bio ni profesor jer oni obično iznajmljuju stanove višeg kvaliteta. Bez uvrede. U ovim pregradama je
čuvao đavolane – gnom pokaza na raspadnutu gomilu dasaka. – A
bojim se, da je ova fleka na podu sve što je ostalo od njega.
Devojka prekri usta rukama i uzmaknu.
– Bogovi, smilujte se! Znači, đavolani su ga ubili! Užasno!
– Gospo, ja imam gotovo pedeset godina i nikada u životu nisam čuo da su đavolani ubili nekoga.
– Zar ne znate priču priča o kralju đavolana koji je ubio ljudskog
kralja?
– To je samo priča. Đavolani ne mogu da ubiju odraslog čoveka,
a svakako nemaju monarhiju. Doduše, nije nečuvena pojava da pojedu leš koji nađu. Moja pretpostavka je da je gospodin Rajs umro prirodnom smrću, a đavolani su se u međuvremenu nakotili i pojeli
njegovo telo.
Ali nešto ga je kopkalo. Ovo svakako nije bilo uobičajeno.
– Gospo Milona, da li znate, slučajno, zašto je vaš stanar čuvao
đavolane?
– Naravno, pričao mi je više puta. Znate, gosodin Samos je bio
jako ljubazan i dobar čovek. Tražio je novi lek za srce i spomenuo je
da je rešenje možda u đavolanima. Ja se nisam mešala u njegov posao, samo bih povremeno popila čaj s njim. Oh, gospodine, plašim
se! Šta ako su ga đavolani stvarno ubili i dođu po mene?
– Nemate čega da se plašite, ne verujem da će se vraćati ovde.
A ako će vam biti lakše, nabavite psa ili mačku, garantujem vam da
nikada više nećete videti nijednog. Da li je imao neku rodbinu, prijatelje, nekog kog bi trebalo obavestiti?
– Ne, bio je jako samotan čovek. S vremena na vreme mu je
neko isporučivao tegle sa zalihama, kako ih je on zvao, ali sem toga
nije se družio ni sa kim.
Devojka je bila prestrašena i željna utehe i u nekom drugom
trenutku Hokus bi pokušao to da iskoristi, ali ga je težina zlatnika za
18