Mirjana CVETKOVIĆ
DEDA MUTA
Deda Milutin je bio majstor električar koji je imao nesreću da ga,
dok je radio, uhvati struja, ali i toliko sreće da je pritom ostao živ. Vukao
je jednu nogu, teško micao ruku, još teže govorio, ali, bio je živ!
Sa svojom Danom stanovao je u suturenu naše porodične kuće,
u sobi i kujni. Suturen mračan, prvobitno predviđen za radionicu, ali
rat je doneo mnoge promene u živote ljudi, pa je tako i neki vetar
doneo Milutina i Danu u naše dvorište. Njega, da svoje penzionerske
dane provodi uglavnom sedeći na stolici na tremu ispred kuće, žmirkajući pomalo od sunca i mucavo se svađajući sa decom koja su kao
roj dosadnih muva neprestano obletala oko njega, a tetka Danu da u
toku dana obiđe ceo komšiluk, proveri da li se kod nekog nešto novo
dogodilo, a da ona slučajno nije obaveštena.
Neprestano je pričala, mogao si da znaš da dolazi jer bi se čula
kako mrmlja i bogoradi, ponekad i sama sa sobom, dok bi se žurno,
vukući pohabane papuče za sobom, gegala uz blagu kosinu našeg
dvorišta.
Deda Milutin je zahvaljujući svojoj nezgodi, mucao dok je govorio, teško izgovarajući reči, a mi, deca, valjda zbog toga, a i da mu
skratimo ime, zvali smo ga deda Muta.
Živeli su sami, dece nisu imali, pa smo mi, onako mnogobrojni,
svojom vriskom i cikom pored njihovog prozora, zamenjivali unučiće
koje nikad neće imati.
Često smo se okupljali oko deda Mute terajući ga da nam priča
priče, ili da izgovara reči za koje smo, u svojoj dečijij pakosti, znali da to
nije u stanju. A on kao da to nije primećivao. Zasijale bi mu oči kad bi nas
ugledao, pomilovao po nekog po glavi i nasmešio se škrbavim
178