nameravali da ga kradu, niti ga je krao, tako da smo sve više uviđali
da je za obojicu ovo samo bila dobro smišljena kazna. Podižući
pogled videli smo pred sobom spodobu zaraslu u veliku crnu bradu,
sličnu Marksovoj. Između velikih kovrdža, bradurine, brkova i debelih
obrva netremice su nas posmatrale tamne ledene oči, baš sasvim
mirne, bez treptaja, kao da se poznajemo odavno. Na desnom obrazu, odozdo prema oku, nazirao se ožiljak, malo crvenkast. Na sebi je
imao izlizane farmerice, kariranu košulju predebelu za leto i neveliku
platnenu torbu smešno povezanu čvorovima za dva kraja nekim
užetom, ukoso preko grudi i pojačanim krpom protiv žuljanja na ramenu. Na nogama mu behu sandale ispunjene prašinom.
Trenutak smo iznenađeni ćutali i posmatrali ga, a onda je Igor s
drskošću u glasu upitao:
– Ko ste vi i otkuda ste se odjednom stvorili?
– Ne brinite – odgovorio je bradonja ne spominjujući svoje ime.
– Samo sam prolazio obalom reke. Radim to povremeno u ovo
vreme. Jednostavno se krećem i uživam u njenoj lepoti.
Mogao bi se i okupati, pomislih, osećajući da bi mu to dobro
došlo jer je izgledao kao prljavi klošar, čekinjast i znojav. Delovao