vim izgledom, odećom i osmesima koji su plenili. Iz razmišljanja ju je
trgao zvuk zidnog sata nakon kog je nastavila rad. Završivši posao
sela je na stolicu i dalje posmatrajući tu fotografiju, pitajući se i
nagađajući ko bi mu to mogao biti. Kada se nakon dužeg vremena
vratio u stan, ponudio je pićem, nakon kog su se brzo rastali. Platio
joj je više nego što bi takav rad mogao koštati, kratko prozborivši:
– Ja sam Filip.
Dolazila je povremeno u njegov apartman, dotjerana, pažljivo
našminkana i sva ozarena, i uvek se ponavljalo isto. Nakon obavljenog posla, popijenog pića, preuzimanja novca, možda nekoliko
reči, rastajali su se brzo. Lucija o njemu nije doznala ništa i bilo je kao
i na početku. Kopkalo je mnogo stvari i želela je da se s njim zbliži, ali
on nije pokazivao ni najmanju želju za to. Samo bi joj učtivo zahvalio
i zamolio da dođe nakon određenog vremena. Krajem avgusta, u
predvečerje, pri samom kraju leta, kada se trajekt zaustavio uz mol,
Filip je kao i obično ponovo stajao na svom starom mestu. Putnici su
uobičajeno izlazili i odlazili. Tada se na mostiću pojavila žena sa
šeširom na glavi i laganom torbom u ruci. Vitko telo joj je stezala
ručno oslikana lepršava haljina. Njen čvrst i odlučan hod u sandalama
s povišenom potpeticom odavao je sliku otmene dame. Odmah se
videlo da je z