na način da je kao senka promicao kraj njih, tih, skrušen i odsutan.
Viđali su ga u dugim šetnjama pored mora, između borova nagnutih
prema vodi, daleko od mesta. Išao je polako uvek pognute glave,
samo ponekad osmotrivši neki novi predeo, a onda opet pogleda
uprtog u tle, kao da nešto traži. Isto je bilo i u uskim strmim uličicama, popločanim uglačanim kamenjem, među kućama čiji se malter
sa fasada runio nagrizen solju koju je bura unosila među njih. Ljudi
mu se nisu obraćali, posle prvih pozdrava na koje je škrto odgovarao
ili ostajao bez njih, shvatili su da je najbolje prepustiti ga njemu
samom. Posmatrali su ga, ponekada povevši razgovor o njemu,
nagađajući štošta, a onda se prepuštajući svojim poslovima i brigama. Jer, on je bio samo još jedan novi povremeni stanovnik u
njihovom mestu, istina koji se duže tu zadržavao od ostalih, ali su se
pomalo navikavali na te nove pridošlice koji su želeli imati nešto
svoje na moru. Neki od njih su stvarali prisna prijateljstva, kupujući
ujutro svežu ribu koju su ribari prodavali na obali odmah iz barki,
suve smokve ili maslinovo ulje.
Znao se ponekad zadržati na obali gde bi ribari izvukli svoje
stare drvene barke, sasušene i oštećene, vešto ih popravljajući,
menjajući po neko njeno rebro, bruseći i bojeći. Posmatrao je poizdalje kako to rade, ne smetajući, ne zapitkujući; samo stojeći i
odsutno zureći kao da gleda kroz njih. A i oni su njega ostavljali na
miru, kao da kažu: Neka gleda, nama ne smeta. Radili su to zaneseno, zaboravljajući potom na njega, koji bi se nakon nekog vremena
neprimetno izgubio. Tek bi primetili da ga nema, ili u daljini videli
kako odlazi prema molu. To i beše najinteresantnije za njih, to što
svako veče, lepo obučen, zavisno od godišnjeg doba, laganim
korakom odlazi dugim molom na njegov kraj gde se zaustavljao
poslednji za taj dan pristigli trajekt. Činilo se da nekoga čeka, da u
mnoštvu očekuje da se neko napokon pojavi. Stajao bi po strani uz
visoki kameni zid koji je s jedne strane na molu služio i za odbranu od
visokih morskih talasa, sada podignute glave koja pomno prati
svakog putnika koji izlazi. Putnici su izlazili, dočekivani zagrljajima
onih koji su ih sačekivali, glasno se dovikujući, vukući stvari. Poneki bi
166