nesvjesno. Volio sam ga slušati kada je baki pod balustradom pjevao
„Vento, porta mi vja kon te…“ ili tako nekako, a ona se sakrivala iza
zavjese rumena lica poput tek isprošene djevojke. Pogledi njihovih
očiju sve su kazivali. Sjećam se kako je zadjevala strukić murtikele u
prsa umjesto parfema, a u pletenicu na vrhu glave uplitala crvenu
svilenu maramu datu joj kao ljubavni zavjet od djeda prije odlaska u
tuđinu. U škrinji od skupocjena drveta, dopremljenoj iz Venecije,
čuvala je zlatnike i nakit poklonjen joj na dan vjenčanja.
Prihvaćala je njegovu želju za samostalnošću i uskoro su kao
prvi pioniri na zapadu krenuli na visoravan, bezvodno kamenito polje, da od njega naprave tera vitu, zemlju života vrijednu. Djedov plan
se brzo ostvarivao, ali je baka u ovoj zabiti živjela kao dijete što tek
uči hodati. Kada su proradili prvi bunari, sve se izmijenilo. Onda su
došli konji, pa volovi, cvijeće, djeca, prekrasna kuća. Mada je imanje
sličilo ranču, u kući se održavao gospodski red. U tinelu, primaćoj
sobi, zastrtoj teškim damastnim zavjesama dominirao je skupocjeni
namještaj, kristalne čaše i srebrene kašičice, vezeni stoljnjaci i podlošci za glavu i ruke ispleteni svilenim koncem. Djeca su poslana na
visoke škole i kada su se osamostalili u primorskim gradovima, počeli
su pristizati unuci. Istina, nije se svima baš sviđalo provoditi ljeta kod
djeda na visoravni ili jezeru, kamo je gonio volove za jako sušnih
vremena, ali meni su to bili najdraži dani u životu. „U tebi teku moji
potoci, govorio mi je. Tera vita će biti tvoja.“
I ova zemlja, i kuća, i sva sjećanja, i ljubav, i krvne rijeke postale
su moje. Dok sjedim na terasi i gledam nebo govorim sam sa sobom i
sa djedom: „Poklanjam ti, karo mio, zvijezdu koja ti se najviše sviđa.
Samo te jedno molim, nemoj da je bušiš i tražiš zlato. Šetaj s bakom
po zvjezdanoj prašini, i nekada mi dođi u snove. Ili mi daj znak da si
tu kraj mene. Šapni mi u vjetru, onako, kao baki, otvori vrata, sruši
čašu i nasmij se lišćem trubljice. Znati ću da si tu.“ A onda se
nasmijem u suzama. Školovan čovjek ne zapomaže za duhom dječaštva i ne traži djedovu ruku na ramenu.
Kasno je. U daljini se nazire svjetlost. Vraćaju mi se sjećanja.
Umjesto uzgoja konja i volova, odlučio sam zasaditi vinograd. Prvo
155