Antonio V. RADELJAK
NESVETI RAT
Dogodila mi se grozna stvar. Ljubav. Toliko post-bolna, preeuforična i pseudo obostrana. Promjena me uhvatila u zamku na
način da mi je predstavila seks ili masturbaciju kao plod mehanike.
Trenutačno i prividno zadovoljstvo zbog kojeg svjesno odbacuješ
neku veću misao, jer ta ista misao nema isto značenje u istom trenutku bez iste osobe. Bol je tolika, da nisam nikad ni pomislio da ću
toliko patiti zbog drugog ljudskog bića. Da ću toliko biti uvjeren u
iluziju, da će iluzija postati dio mog svakodnevnog života i da ću
morati tražiti načine kako živjeti sa njom. Ponekad se usudim pomisliti da je toliko bolna da će jednog dana postati optimistična i iz mene
izvući sve ono najbolje što se da izvući. Zašto papirizirati tu ljubav?
Zato jer je boca pive pala na pod i razbila se u tisuće komadića. Zato
što mi je čaša proletjela pokraj glave nakon što sam je pljusnuo dvaput, triput, ne znajući ni sam zašto. Zato jer se sutradan samo misteriozno nasmijala cijeloj drami. Zato što sam sebi dopustio neracionalizirati cijelu situaciju i što me je to koštalo ni više ni manje, nego
odnosa do samog života. Zato što ne želim i ne mogu vjerovati da je
sve bila samo izmišljotina. I zato što želim vas uvjeriti, a možda još
više i sebe, da je ljubav čista izmišljotina i manipulativna drolja.
Opsesivnost više ne gledate kao nezrelu suputnicu, već kao vječnu
pratilju ili sjenu, bez koje niste sposobni biti niti ono što sami
poželite. Kao ni bez tog desetominutnog ili vječnog držanja za ruku
pod oazama prepuštanja, kad sam je sebično pokušavao zaustaviti
da pjeva i bar minutu posveti nama. „Baš mi je lijepo“. „I meni je!“ –
odgovaram. Sav intelekt, sva znanja svijeta, svi strahovi, sve frustra146