nagoveštenog budućeg pouljupca. Ona se na to razdragano smejala
(da li razdragano?, pitah se), a taj njen levi zub postajao mi je sve
primamljiviji.
Nesumnjivo da je Lepa bila najlepša devojka u Cerju, ako ne i u
okolini. „Devojka ki tresak“, kako govorahu Cerjani, imala je samo
jednu manu – nije imala momka. Ona beše jedna od tri devojke u
Cerju koje nisu imale „svog dečka“ – jedna je bila gluva, druga je bila
široka kao bure i dozlaboga lenja, a Lepa je bila – lepa. Doduše,
govorkalo se da se sastaje sa oženjenim ljudima, ali sam ja znao da
su to puke izmišljotine namenjene proscima iz okolnih sela –
cerjanski momci se nisu usuđivali da je prose u strahu da ih ne odbije,
ali je ni drugi nisu smeli dobiti. Ja bejah u to vreme vrlo sklon tome da
je odmah zaprosim, ali znao sam da mi moji ne bi to dozvolili zbog
škole, a ni ona ni ja još nismo bili punoletni. Viđali smo se i dalje
svake nedelje, stojali zajedno, razgovarali. Tih dana sam išao zanesen kao mesečar jer sam sve više bivao ubeđen da me voli.
Dođe, najzad, letnji raspust. Viđali smo se i dalje samo slučajno,
na igrankama i probama za priredbu koju smo spremali, na putu do
čaira ili gradine, razgovarali, ali se još uvek nisam usuđivao da joj
zakažem sastanak. Prođoše žetva i vršidba, trla se konoplja i došlo
vreme bostana i prela. Mića koji je završio poljoprivrednu školu i već
se pripremao za vojsku, i ja, bili smo i dalje najbolji drugovi. Još uvek
mu je Goca bila devojka, ali ja sam znao da on i sada potajno čezne
za Lepom. A ko je ne bi voleo onako zanosnu, vižljastu a oblu,
ljuljohodnu i vrtoglavu. Išli smo nas dvojica na prela i po Cerju i u susedna sela. Obično smo prvo išli na udaljenija prela, a za kraj smo
ostavljali Lepino i Gocino prelo. Kada bi se stariji pokupili na spavanje, a zabrinute majke pripretile ćerkama da se ne zadržvaju dugo
„jer ujutru rano moramo da čupamo pasulj“, mi bismo se iskradali u
mrak. Lepa se uvek odvajala sa mnom. Po selu su počele da kruže
priče, a na prelima da nas spevaju:
„’Od’ ovamo, lepi Dane,
ovde ti je divna Lepa.“
114