„O, da, to sam i mislio, ionako sam čitaoce zbunio, i dobio sam
već više mejlova, u kojima me pitaju šta je sad ovo, otkud to da
Aleksa Lakić umire na početku druge knjige, kad sam već najavio i
treću! Jedna čitateljka me je molila da spasim Aleksu i ja sam, kao
džentlmen, obećao dami, da ću to i da uradim! Ionako mi se ovakav
rasplet ne uklapa u zamisao! Prema tome, spašen si, i zato živeli!“,
nasmeja se Lazar podižući čašicu.
Mnogo čašica i još toliko zdravica kasnije, već malo pripit, Laki
iznenada reče:
„E, moj Lazare, čudne stvari mi se danas dešavaju… Jutros pročitam u novinama da sam preminuo… Večeras sedim ovde s tobom i
stalno pokušavam da uhvatim jednu skrivenu misao, slutim, jako
važnu. Stalno mi izmiče… Na tren se pojavi neka slika, čini mi se u
obrisu dima cigare, ali ne mogu da je zadržim… Nestane u treptaju
oka… Sedim ovde za stolom, gledam sebe kloniranog u tvom liku,
pogledaj se, i kosa i brada su ti posedeli na istim mestima kao meni,
imaš iste krvave oči, kao što ih vidim u ogledalu… sedim ovde, i ne
mogu da dođem sebi od čuđenja! Evo, reci! Zar nije čudno što ti pišeš
knjigu o mom životu, kažeš i kraj si već smislio, pa napišeš u romanu
da sam umro i to se nekim čudom objavi u novinama! Sedim ovde, i
sve sam sigurniji da je ovo nekakva varka, i da ti, u stvari, i ne postojiš, da sam ja izmislio tebe, a ne ti mene, za glavnog junaka nedovršene knjige smeštene u lap top… Eto, ime sam ti dao po ocu, izgled
sam ti dao po sebi, ali tvoja uloga je da budeš pripovedač radnje koja
vodi mene, Aleksu Lakića…!“
Lazar se smejao.
„Pa kako… ako ja ne postojim, ako si ti mene izmislio samo da
budem glavni junak tvog nedovršenog romana, ko je onda večeras sa
tobom popio dve litre ove rakije?!“, reče, pokazujući na skoro praznu
flašu.
***
Trgao se iz sna, i rukom pretražio drugu polovinu kreveta…
Bila je prazna, i hladna…
108