Cvitko Bilić as hrvatskog biciklizma
Iz Loborike po lovorike
Iako je u narednoj godini (1970.) suvereno pobijedio Jadransku magistralu
na kojoj je sve četiri etape nosio žutu majicu te utrku Kroz Hrvatsku i Sloveniju,
strah od ponovnih bolova u koljenu i posvećenost obitelji natjerala ga je da
prilično uspori. Mediji i stručnjaci su ga počeli otpisivati. Čak je i Bartali smatrao
da vozi bez hrabrosti i srca (na Alpe-Adria). Ipak, vrijeme je pokazalo da je to bio
samo dobar predah pred novi uzlet. Slijedi njegova najuspješnija sezona (1971.)
koja će ga nanovo vinuti u orbitu uspjeha i popularnosti te potvrditi sve njegove
izuzetne sposobnosti.
Nove mlade snage startale su i započele svoja uspješna dokazivanja: Remar,
Tine i Stane Božičnik, Jože Valenčič, Eugen Pleško, Kunaver, Zakotnik i drugi. Stari
biciklistički lisci Škerlj i Boltežar najavili su povlačenje, a dvadesetsedmogodišnji
Cvitko osjećao se apsolutno “fit”.
Cvitko se uvijek veselio majčinoj kuhinji. Majka Marija kuha dobar ručak na ognjištu koje je Cvitko
sam napravio
96
Gino Bartali oblači Cvitku zelenu majicu kao vodećem u bodovnom poretku na utrci Alpe - Adria 1971.
Sasvim lijevo je Stjepan Ljubić, a sasvim desno Lojze Šavorn, direktor utrke
97
1970.