Cvitko Bilić as hrvatskog biciklizma
Iz Loborike po lovorike
Cvitko, Valenčič, Škerlj i Kuvalja vozili su olimpijsku cestovnu utrku. Od 170
biciklista na startu, utrku je završilo 64. Kuvalja je odustao, Škerlj zbog bolova
malaksao, a Cvitko i Rudi su se junački borili.
Bili smo u bijegu, ali nas je grupa progutala, nismo uspijevali uloviti ritam disanja.
Cvitko je završio na 25. mjestu, a Rudi na 39.
Razloge neuspjeha jugoslavenskih vozača na velikim natjecanjima naj-
bolje je oslikao Edi Rajković u jednom intervjuu za dnevnik La voce del popolo,
nakon svjetskog prvenstva u Nizozemskoj: “Jedan poslijeratni period, do kraja
pedesetih godina, Jugoslavija je bila ogledni primjer svim istočnim zemljama
po pitanju razvoja amaterskog biciklizma. Poslije toga mogla se je mjeriti još
samo s Bugarskom, Rumunjskom i donekle s Mađarskom.
Poljaci, Čehoslovaci, Sovjeti i Nijemci su boljom brigom za pripremu bicikli-
sta počeli vrlo brzo ubirati plodove na svjetskim natjecanjima i olimpijskim igra-
ma. Kod nas su eventualni rezultati bili posljedica samo snažne volje i velikog
entuzijazma pojedinaca i trenera. Čehoslovaci su npr. proveli tri pripremna mje-
seca u Italiji uoči svjetskog prvenstva. Talijani su npr. četiri mjeseca trenirali samo
jednu disciplinu (100 km ekipno), za cestovnu vožnju pripremali su deset kandi-
data na nizozemskim cestama, da bi potom odabrali šestoricu. Sve su ove jake
zemlje prethodno proučile tehničke karakteristike staze i meteorološke prilike.
Talijanska ekipa je na svjetsko prvenstvo dopremila 30 bicikli, 150 kotača, 1000
tubolara različitog profila, 4 mehaničara, 4 masera i 3 doktora. Jugoslaveni su na
neviđeno otputovali jednim kombijem tri dana ranije. Naravno da je 1500 kilome-
tara ostavilo znatne tragove umora.” Za ovaj sport bilo je sve manje sluha, iako je
sve do sedamdesetih bio izuzetno popularan na jugoslavenskim prostorima.
Nesmanjena potreba za čarima osvajanja svakojakih cesta stvorila je od
Cvitka predstavnika izrazito borbenog stila, protagonistu dinamične vožnje “na
snagu”, talentiranog vozača koji je sam u stanju diktirati trku, osobu koja zaslužuje
snažan aplauz kada je u pitanju pomoć kolegama i opasnog protivnika na kojeg
se treba stalno osvrtati. Vatra koja je gorjela u njemu tjerala ga je da se svojski
zalaže, da vuče i lomi suparnike pa makar slomio i sebe. Dok je on okrečući pedale
zaboravljao na sitne računice drugi su mu zamjerali da ponekad nedovoljno
taktizira i rasipa snagu.
Čistu sportsku borbu mogu narušiti pojedinačni interesi i obračuni spor-
taša, klubova, trenera... Neugodna je činjenica da se natjecanje može pretvoriti
u trgovanje, dogovaranje, namještanje. Na sreću sport je puno više od ovakvih
ljudskih slabosti.
88
Primanje kod predsjednika Tita nakon povratka iz Mexica.
“Jeste li vi oni što okreću pedale?” - pitala je Jovanka, a Tito je na to dodao: “Jesu, jesu, Jovanka, samo
bi trebali malo brže.”
89