Cvitko Bilić as hrvatskog biciklizma
Jugoslavenska utrka je tada bila pravi sportski događaj. Novine su redovito izvještavale preko cijelih stranica o tijeku etapa. Bilo je mnogo intervjua s biciklistima, trenerima, rukovodiocima. Radio stanice su pratile sva zbivanja, a došlo je i do prvih pokušaja u ostvarivanju televizijskog prijenosa. S utrkom je putovao i čitav niz poznatih pjevača i glumaca( te 1962. to su bili Gabi Novak, Lola Novaković, Nada Knežević, Vice Vukov, Ivo Robić, Đorđe Marjanović... i orkestar pod ravnanjem maestra Nikice Kalođere) koji su zabavljali publiku prije starta i na cilju. Po uzoru na Zapad, važan dio je činio i reklamni karavan. Vozila raznih jugoslavenskih poduzeća bila su prethodnica utrci, a promovirali su svoje proizvode dijeleći publici čokoladice“ Zvečevo”,“ Cocktu”, kape, majice itd. Priređivane su i modne revije. Da bi prošli kroz što više mjesta, često su se u jednom danu održavale dvije poluetape, jutarnja i popodnevna, svaka od približno 100 kilometara, što je bilo veoma naporno za sve sudionike, a pogotovo za bicikliste koji su imali veoma malo vremena za odmor. Na primjer, 1962. utrka je trajala od 29 srpnja do 7. kolovoza, a čak četiri dana su se vozile po dvije poluetape tako da se dnevno prelazilo preko 200 km. Zbog velikih napora organizatori su predvidjeli i dan odmora. Nagradni fond je bio značajan i iznosio je 4,5 milijuna dinara.
Danas nitko niti ne pomišlja da pošalje osamnaestogodišnjaka na desetodnevnu utrku duljine 1.600 km. Ali u“ stara” vremena to se smatralo sasvim normalnim jer se nije previše marilo za postepeni psihofizički razvoj. Zato su Cvitko i njegovi vršnjaci Šebelić, Kukuljan i Furac( Karlovac) bili pozvani u selekciju Hrvatske, kao i Valčić za kojeg je savezni izbornik Veselin Petrović smatrao da je previše riskantno pozvati ga u nacionalnu vrstu jer se nije dovoljno oporavio od pada na Tour de l’ Avenir. Utrka je krenula iz Skoplja. Od mladih biciklista nije se očekivalo mnogo. Ipak se Cvitko u 9. etapi, Zagreb-Delnice, uspio odvojiti od glavnine zajedno sa još trojicom, te je stigao drugi iza talijanskog vozača Nardella. U veoma jakoj konkurenciji bio je to značajan uspjeh. Istog se dana vozila poluetapa Lovran-Pula i Valčić je, želeći u svoj grad stići kao pobjednik, dao sve od sebe ali je i on stigao drugi iza Talijana Santinija. Zanimljiva je bila ideja organizatora da cilj bude na pulskom gradskom stadionu, i to za vrijeme poluvremena prijateljske nogometne utakmice između tadašnjih drugoligaša Istre i zagrebačke Lokomotive.
Dvije najteže etape bile su od Pule do Nove Gorice i od Nove Gorice do Vršiča i na njima se odlučivalo o ukupnom pobjedniku. Ovu znamenitu titulu osvojio je Škerlj( Slovenija) napadom na Vršič, a vožnju dvojice mladih, Cvitka i Boltežara, kroničari su zabilježili kao vrijednu pažnje, proglasivši ih ponovo nadama jugoslavenskog biciklizma.
36