Cvitko Bilić as hrvatskog biciklizma
jedanput ili dvaput tokom trke, ovisno o dužini staze. Pomoć iz vozila u pokretu nije bila dopuštena, a kazne su za takve prekršaje bile veoma stroge. U pravilu se na postignuto vrijeme dodavalo 30 sekundi ili jedna minuta. Biciklisti bi na vožnji od preko 150 kilometara potrošili najviše tri bidona vode. Za razliku od današnjih vremena kada se poluprazan baca uz rub ceste, na zgražanje ekoloških aktivista, onda je bidon bio zlata vrijedan. Ova su pravila bitno promijenjena tek dvadesetak godina kasnije, nakon spoznaje da se sportaši ne smiju izlagati tako ekstremnim naporima.
Dodavanje vode na okrepnoj stanici
Financijsko stanje pulskog kluba popravilo se zahvaljujući mehaničarskoj radionici u kojoj su se proizvodile prirubnice za brodogradilište“ Uljanik” i ostala istarska poduzeća. Tako su zaposleni mladići dobivali plaću i izučili zanat. Cvitko je radio za tokarskim strojem, a ponekad se dodatno bavio ličenjem kućnih ili tvorničkih ograda. Radionica je dobila na raspolaganje i automobil( Fiat 1300) pa je i odlazak na utrke postao lagodniji. Osim toga, Nevio je zahvaljujući prihodima od biciklizma uspio kupiti prvo legendarni automobil“ Fićo”, a potom i“ Renault Dauphine” koje su koristili i za klupske potrebe. Svoju strast prema brzinama zadovoljio je snažnim motorom“ Parilla” koji je često bučao cijelom Loborikom, smetajući svima, a opet svima na čast.
Godišnji prihodi kluba kretali su se oko 3 milijuna dinara, što nije bilo malo, ali niti dovoljno. Radi usporedbe, 1961. god. ljubljanski klub“ Rog” raspolagao je s 8 milijuna. Inače, bili su to počeci ekonomskog razvoja bivše države te je u skladu s time rastao i životni standard. Gradili su se društveni stanovi, a ljudi su osjećali prve blagodati potrošačkog društva. Na tržištu su se pojavili prvi hladnjaci, usisivači, bojleri, televizori, kvalitetniji namještaj...
30