Cvitko Bilić as hrvatskog biciklizma
jedanput ili dvaput tokom trke , ovisno o dužini staze . Pomoć iz vozila u pokretu nije bila dopuštena , a kazne su za takve prekršaje bile veoma stroge . U pravilu se na postignuto vrijeme dodavalo 30 sekundi ili jedna minuta . Biciklisti bi na vožnji od preko 150 kilometara potrošili najviše tri bidona vode . Za razliku od današnjih vremena kada se poluprazan baca uz rub ceste , na zgražanje ekoloških aktivista , onda je bidon bio zlata vrijedan . Ova su pravila bitno promijenjena tek dvadesetak godina kasnije , nakon spoznaje da se sportaši ne smiju izlagati tako ekstremnim naporima .
Dodavanje vode na okrepnoj stanici
Financijsko stanje pulskog kluba popravilo se zahvaljujući mehaničarskoj radionici u kojoj su se proizvodile prirubnice za brodogradilište “ Uljanik ” i ostala istarska poduzeća . Tako su zaposleni mladići dobivali plaću i izučili zanat . Cvitko je radio za tokarskim strojem , a ponekad se dodatno bavio ličenjem kućnih ili tvorničkih ograda . Radionica je dobila na raspolaganje i automobil ( Fiat 1300 ) pa je i odlazak na utrke postao lagodniji . Osim toga , Nevio je zahvaljujući prihodima od biciklizma uspio kupiti prvo legendarni automobil “ Fićo ”, a potom i “ Renault Dauphine ” koje su koristili i za klupske potrebe . Svoju strast prema brzinama zadovoljio je snažnim motorom “ Parilla ” koji je često bučao cijelom Loborikom , smetajući svima , a opet svima na čast .
Godišnji prihodi kluba kretali su se oko 3 milijuna dinara , što nije bilo malo , ali niti dovoljno . Radi usporedbe , 1961 . god . ljubljanski klub “ Rog ” raspolagao je s 8 milijuna . Inače , bili su to počeci ekonomskog razvoja bivše države te je u skladu s time rastao i životni standard . Gradili su se društveni stanovi , a ljudi su osjećali prve blagodati potrošačkog društva . Na tržištu su se pojavili prvi hladnjaci , usisivači , bojleri , televizori , kvalitetniji namještaj ...
30