Iz Loborike po lovorike
poretku brdskih ciljeva, ali je neizvjesnost o ukupnom pobjedniku bila velika jer je čak sedam natjecatelja imalo potpuno isto vrijeme. Zadnji dan vozile su se dvije poluetape: Ljubljana- Postojna i Postojna-Rijeka. Na prvoj je pobijedio Ukmar( Odred- Ljubljana), a na drugoj Džajić( Beograd). Međutim, sedmorica su i dalje imala isto vrijeme. Novinari su zabilježili da se“ sucima i kronometristima na jednoj utrci vrlo rijetko dogodi toliko posla oko zbrajanja vremena i određivanja ukupnog pobjednika”. Pravilnik utrke nalagao je da se u takvom slučaju pobjeda dodijeli najbolje plasiranom u posljednjoj etapi. Kako je Cvitko kroz cilj u Rijeci prošao treći, ispred ostalih šest rivala, njemu je pripala ukupna pobjeda. Sportski novinari zabilježili su da mu je titula pripala zasluženo jer je uvijek bio najborbeniji, prisutan u svim napadima, autor najdužeg bijega od preko 90 km te najbolji, s velikom bodovnom prednošću, u poretku brdskih ciljeva. Smatrali su također da je“ Bilić za jugoslavenski biciklizam puno više od nade, on je sportaš sigurne budućnosti”.
Kod njega su se nazirale karakteristike koje će obilježiti njegovu buduću karijeru: hrabrost za odlazak u bijeg sam ili s drugima, velika izdržljivost, jak tempo u solo vožnji koja omogućava odlične rezultate u kronometru i samostalan dolazak na cilj što predstavlja najljepšu pobjedu. Fizičke predispozicije za ovakav način vožnje stjecale su se dugim i napornim treninzima odrađenima uglavnom u osami. Tako se razvijala izdržljivost na napore, a i navika da organizam koristi male količine vode. Tada je, naime, važilo pravilo da se voda i hrana dodaju vozačima iz stojećeg položaja i to samo
29