Cvitko Bilić as hrvatskog biciklizma
Iz Loborike po lovorike
Dugi bijeg sa novopečenim svjetskim amaterskim prvakom Botherelom (Fran-
cuska) na utrci u pokrajini Abruzzo izazvao je, također, sveopću zainteresiranost.
Šestoplasirani Cvitko bio je zadovoljan, ali i svjestan da je sportski put samo rad na
određeno vrijeme te da mora iskoristiti svaki trenutak za kvalitetan napredak.
Romano, šest godina mlađi, vozio je za isti klub. Bio je veoma nadaren, kao
i njegovi klupski juniorski kolege Lorencin, Ćus, Flego i Korenić. Ostvarivali su
dobre rezultate. Romano je bio juniorski prvak Jugoslavije na pisti i juniorski
prvak Hrvatske u dohvatnoj vožnji na 4 km. Kao senior je vozio samo jednu godinu. Cvitko mu je bio i uzor i učitelj. Ponekad mu nije bilo lako uskladiti sve
te emotivne veze pogotovo kada su mu drugi predbacivali, ako nije bio prvi ili
među prvima, da ne nastavlja svijetlu porodičnu tradiciju. Napustio je sportsku
karijeru, ali ga ljubav prema sportu na dva kotača nije napustila nikada. Nažalost,
sa samo 45 godina poginuo je u automobilskoj nesreći (1994.).
Sportska sreća je važan element svakog natjecanja. Neštedimice i hrabro
voziti te uspješno taktizirati još uvijek ne znači da je dobar rezultat izvjestan.
Nekoliko sati vožnje, od 4 do 5, omogućava potpunu neizvjesnost do samog
kraja. Vjerojatnost da se dogodi nešto nepredviđeno uvijek je moguća: buše-
nje, zakazivanje prijenosa, pad, dehidracija, razni prijelomi, kriza... Svakom vo-
začu može se dogoditi prvo velika sreća, a potom velika tuga i obratno. To je
biciklizam.
Uspješna sezona (1966.) rezultirala je proglašenjem Cvitka Bilića za najbo-
ljeg sportaša Hrvatske. Tradicionalna anketa “Sportskih novosti” tada je dodijelila
ovu prestižnu titulu prvi i jedini put jednom biciklistu. I “Glas Istre” proglasio ga
Perspektivna juniorska ekipa “Siporexa” na startu utrke. Na slici s lijeva na desno: Franko Paulišić, Miro
Korenić, Željko Lorencin, Josip Lorencin - Pipe i Romano Bilić Proglašenje najboljeg sportaša Hrvatske 1966. Pehar uručuje Vladimir Orešković, glavni urednik
“Sportskih novosti”
54 55
Loborika je izvanredno poznavala biciklizam. Svi su naši suseljani bili pravi
eksperti, znali su imena vozača, trke, sve. Nevio i ja znali smo uzbuditi cijelo selo.
Tisuću stanovnika Loborike, a bilo je to prilično raštrkano selo, izlazilo je na cestu
i navijalo ako je trka prolazila kroz moj zavičaj. Dok je vozio Nevio i ja sam stajao
među njima... Potom su navijali za obojicu, pa samo za mene... dok je na cesti
stajao jedan dječak i maštao da vozi zajedno sa mnom... moj brat Romano.
1966.