Cvitko Bilić as hrvatskog biciklizma
1964.
Iz Loborike po lovorike
Prvi start i prvi cilj organiziran je namjerno u makedonskoj prijestolnici. Tim
su činom biciklisti, sportski radnici, estradnjaci i mediji željeli dati svoj materijalni
i moralni doprinos u obnovi razrušenoga grada. Prvu je etapu osvojio član Srbije
Laszlo Pavlik ali je već trećeg dana žutu majicu obukao Florijan (Rudi) Valenčič
koji je učvrstio svoje vodstvo zahvaljujući upravo pobjedi Jugoslavije, u sastavu
Cvitko, Valenčič, Škerlj, Boltežar, Bajlo i Ukmar, na momčadskom kronometru.
Od tog su trenutka svi članovi reprezentacije bili podređeni očuvanju vodstva
u ukupnom poretku, što im je u konačnici i uspjelo iako su stranci osvojili čitav
niz etapa, a među njima je prednjačio Eckstein (DDR) sa tri pobjede. Valenčič se
uspješno obranio od napada na Vršič, a zatim drugim mjestom na pojedninačnom
kronometru, Ljubljana - Novo Mesto, potvrdio svoj primat. Ovu je etapu dobio
Ole Ritter (Danska) koji će nekoliko godina kasnije u Mexico Cityu postaviti
svjetski rekord na sat (sa 48,563 prijeđenih kilometara). Kao član nacionalne
reprezentacije Cvitko je uspješno obavio svoj zadatak u obrani žute majice. Borivši
se istovremeno i za sebe i za kapetana utrku završio je na 6. mjestu.
Bila je to utrka koja je izazvala mnoge pritužbe novinara i biciklista na račun
sudaca. Prvi su se žalili na veliko kašnjenje kod objave rezultata što je onemogu-
ćavalo pravovremeno izvještavanje čitaoca, a drugi na tada kruta važeća pravila o
snabdijevanju vodom i hranom. Dodavanje vode iz vozila bilo je zabranjeno pa je
zbog tog prekršaja Nevio Valčić bio diskvalificiran, dok je Andrej Boltežar kažnjen
dodavanjem 10 minuta na postignuto vrijeme! Sve je to navelo Valčića da počne
razmišljati o povlačenju iz biciklizma i o pohađanju trenerskog tečaja.
Ubrzo nakon završetka nacionalnog toura reprezentativci su se počeli
pripremati za Svjetsko prvenstvo koje se tada održavalo početkom rujna i na
kojem je trebalo postići kvalifikacijsku normu za Olimpijadu u Tokyu. Za momčad
je to bio plasman do 6. mjesta (kasnije podignut na 8. mjesto), a za pojedince
do 15-og. Prvenstvo se održalo u francuskom Sallanchesu, na stazi poznatoj po
svojoj težini. Među profesionalcima te je 1964. godine obukao majicu s duginim
bojama Jan Janssen (Nizozemska), kasniji pobjednik Tour-a. Na istoj stazi
održalo se Svjetsko prvenstvo i 1980. godine, a pobjednik je bio Bernard Hinault
(Francuska), jedan od najvećih biciklista svih vremena.
U ekipnoj vožnji na 100 km reprezentacija Jugoslavije u sastavu Cvitko,
Boltežar, Pavlik i Škerlj podbacila je i završila tek na 16-om mjestu. Iza njih su bili
samo Maroko, Turska i Alžir.
Niti na pojedinačnoj utrci za amatere naši nisu briljirali. Završili su u glavnoj
skupini jedan pored drugog, Boltežar 57., Valenčič 65. i Cvitko 66. Ovo je Svjetsko
prvenstvo ostalo upamćeno po velikom Eddyu Merckxu. Utrka se počela prela-
44
mati u 12-om krugu (od ukupno 15) kada su u bijeg otišli Suarez (Španjolska),
Degels (Nizozemska), Van Loo (Belgija) i Armani (Italija) stekavši nekih tridesetak
sekundi prednosti. Cvitko se u narednom krugu nalazio negdje u sredini skupi-
ne pored Merckxa kada je ovaj krenuo sa strane i odvojio se od svih da bi ubrzo
sam dostigao vodeće. Cvitko je, kao i svi ostali, bio impresioniran nevjerovatnom
snagom Belgijanca. Grupa je i dalje pratila bjegunce sa nekih tridesetak sekun-
di zaostaka misleći da će se lako obračunati s njima, ali je Merckx na usponu u
posljednjem krugu ostavio društvo i sam došao na cilj zadržavši prednost od
27”. Willy Planckaert (Belgija) stigao je drugi, a Gosta Petterson (Švedska) treći.
U povijesti biciklizma jedino su ova trojica amaterskih osvajača medalja uspjela
ostvariti velike rezultate i među profesionalcima. Merckx je postao najtrofejniji
biciklist svih vremena. W. Planckaert je osvajao etape na Giru i na Tour-u te zelenu
majicu na ovom posljednjem. Petterson je osvojio srebrnu medalju na Olimpijadi
u Meksiku i jedan Giro.
Oživotvoriti svoju zamisao da postane najbolji biciklist Jugoslavije za
Cvitka je značilo vrlo predano i disciplinirano živjeti na dva kotača. Neumorno
prevaljivati 38-39 tisuća kilometara godišnje (treninzi i utrke zajedno) nije nimalo
lak zadatak. Borbeni mu je moral ponekad opadao zbog zamora, ali stalno
obnavljanje u pamćenju vlastitog obećanja nagonilo ga je na nove izazove. Tko
tako ne može - otpada!
Lipanjsko izdanje etapne trke Kroz Hrvatsku i Sloveniju obilježio je svojim
posebnim osebujnim načinom vožnje. U prvoj etapi Zagreb - Rijeka lovio je sam
trojicu bjegunaca i ulovio ih na usponu prema Kupjaku, da bi zatim sam prošao
kroz brdski cilj kao prvi. Potom je “bušio” zbog neuređene ceste pune rupa i
Cvitko Bilić, Lino Šebelić i
Nevio Valčić prije početka
utrke Jadranskom
magistralom 1965.
45