Cvitko Bilić as hrvatskog biciklizma
Iz Loborike po lovorike
Te se godine, nešto kasnije nego što je bilo uobičajeno, utrka Kroz Jugoslaviju
održavala od 18. do 25 kolovoza. Uoči početka bilo je upitno sudjelovanje
Nevia Valčića zbog ozljeda tako da je Cvitko trebao preuzeti ulogu kapetana
hrvatske reprezentacije. Valčić je ipak nastupio, a Cvitko je vozio kao član mlade
jugoslavenske selekcije. Ovo je izdanje, međutim, obilježeno velikom pobjedom
Andreja Boltežara (bio je i najbolji Jugoslaven na Utrci Mira). Zanimljivo je da su
pobjednik i drugoplasirani (Roner) bili članovi slovenske reprezentacije, a treći
(Levačić) i četvrti (Valčić) članovi hrvatske reprezentacije. Cvitko je kao član
mlade ekipe osvojio solidno osmo mjesto, dok je najbolji biciklist u plavoj majici
nacionalne selekcije osvojio tek jedanaesto mjesto (Škerlj). I tada su biciklističku
karavanu pratili popularni estradnjaci: kvartet El magnifico iz Skopja, Marijana
Deržaj, Vesna Ungar, Miki Jevremović, Esma Redžepova, komičar Ljuba Stepanović,
orkestar Veseli Bendža i mnogi drugi.
Dramatična borba vodila se u sedmoj etapi od Pule do Nove Gorice. Sunce je
zažarilo zemlju. Nepodnošljivo usijanje natjeralo je pedesetak vozača, nešto prije
Kopra, da spas potraže u moru... i izgube dragocjene minute. Samo zahvaljujući
izuzetnoj upornosti i izdržljivosti Boltežara i Cvitka koji se nisu osvježili istopila se
poprilična prednost čelne grupe u kojoj su se nalazila četvorica važnih protivnika
iz DDR-a.
Četveročlana ekipa “Pule” sudjelovala je na dvije utrke u Zagrebu. Doputovali
su automobilom Nevia Valčića. Na prvoj utrci odvojili su se od ostalih vozača pa je
kapetan Valčić odredio kojim će redoslijedom proći kroz cilj. Pobjeda je, naravno,
pripala njemu, drugo mjesto Egidiju, treće Butkoviću i četvrto Cvitku. Idući se dan
ponovila identična situacija i Cvitko nije pristao da bude posljednji. U sprintu je
stigao drugi. Kapetan ga je zbog neposluha ostavio u Zagrebu.
Nije mi bila namjera suprotstaviti se kapetanu. Ali, pomisao da će me kod kuće
žestoko zadirkivati zato što je Egidio obje utrke završio ispred mene natjerala
me na protest.
Sam, bez dovoljno novaca, s putnom torbom i biciklom, nisam znao što da
radim. Već je bilo prilično kasno za vožnju biciklom do Pule. Između svih loših
mogućnosti koje su mi padale na pamet mislim da sam se odlučio za najbolje
rješenje. Prvo sam putnu torbu autobusom poslao kući, zatim sam otišao
na željeznički kolodvor, pronašao spavaća kola i tamo proveo noć zajedno s
biciklom. Nisam se naročito naspavao jer je to prilično bučno mjesto, a i morao
sam paziti da vagon ne krene u neželjenom pravcu. Ujutro, prije šest sati, sjeo
sam na bicikl i krenuo prema Loboriki. U Skradu sam se uz ručak kratko odmorio
40
i potom nastavio pedalirati. Stigao sam kući oko 16.30 sati. Prevalio sam više od
280 kilometara. Bio mi je to najduži trening u karijeri, a sve samo zato što nisam
htio biti dva puta četvrti. Tako je to!
Nakon sudjelovanja na etapnoj utrci Kroz Srbiju, u rujnu 1963. , Cvitko je
otputovao u Titograd (Podgorica) na odsluženje vojnog roka koji je tada trajao
18 mjeseci. Prošao je obuku u autojedinici, a zatim je dobio prekomandu u Banja
Luku. Tamo je mogao koristiti svoj bicikl, ali je smio trenirati samo u krugu vojarne.
Snalažljivo je doskočio toj zabrani.
Čekao sam trenutak prolaska nekog kamiona i izašao paralelno s njim iz
vojarne tako da me dežurni časnik ne vidi. Za povratak sam primjenjivao istu
metodu ali sam ponekad morao čekati duže vrijeme da se neko vozilo pojavi.
Odlazak na Utrku mira 1963. Na slici: Ivan Levačić, Franc Markič (jedan od rukovodioca tvornice “Rog”),
Zvone Zanoškar, Andrej Boltežar, Joža Roner, Nevio Valčić, Cvitko Bilić i Tone Ukmar
41