Cvitko Bilić as hrvatskog biciklizma
Na jednoj juniorskoj utrci moj je zrman Egidio, stariji svega mjesec dana, bio ispred mene. Sama pomisao da će me roditelji zafrkavati i govoriti da je on bolji natjerala me da ubrzam. Najvažnije je bilo kroz cilj proći prije njega.
Još je 1953. god. brodogradilište“ Uljanik” omogućilo klubu da otvori svoju elektro-mehaničarsku radionicu“ Mehanoservis”. Direktor je bio šjor Edi. Tu su bili zaposleni Cvitko i još nekolicina juniora od 16 i 17 godina( Egidio Bilić, Mario Kancijanić, Slavko Ostović). Kao radnici su bili privilegirani jer su radili četiri sata( većina sportaša koristila je takvu mogućnost), a poslije toga bi sjeli na bicikl i vozili. Uvjeti rada i treniranja bili su solidni.
Ubrzo, nakon prvih većih rezultata, dozvolili su mi da radim svaki drugi dan da bih mogao što više trenirati. Kada sam po drugi put osvojio utrku Kroz Istru više nisam morao niti odlaziti na posao. Biciklizam je postao moja najvažnija životna preokupacija.
Nizale su se utrke, više ili manje uspješne. No, njegova je strast bila zamijećena, a postizanje boljih rezultata postalo je samo pitanje trenutka.
Potreba za pravim juniorskim etapnim utrkama navela je rukovodioce klubova iz Pule, Rijeke i Ljubljane( Edi Rajković, Oscar Ende, Zvone Zanoškar) da ožive utrku Kroz Istru i Sloveniju koja se vozila od 1949. do 1953. Bio je to veliki financijski napor za ova tri društva, ali su uspjeli i trodnevna utrka( od 25. do 27. lipnja) uvrštena je u kalendar. Staza je bila prilično naporna. Prva etapa bila je Rijeka-Pula( 106 km), zatim su se vozile poluetape Pula-Buje( 76 km) i Buje-Kopar( 32 km) kao pojedinačni kronometar, a zadnji dan još dvije poluteape, Kopar- Postojna( 70 km) i Postojna-Ljubljana( 56 km). Bila su pređviđena i četiri brdska cilja, s time što se dugi uspon na Črni Kal bodovao dvostruko. Na ovoj su utrci sudjelovali svi tadašnji jugoslavenski klubovi i regionalna austrijska reprezentacija Štajerske, a na startu se pojavilo 80 natjecatelja. Kao favoriti spominjala su se razna imena: novi hrvatski prvak Vlado Vlahović( Dinamo- Zagreb), Jože Roner( Branik- Maribor) i Pavle Fonović( Rijeka), dok se” malom” Biliću, tako su ga zvali novinari, i ostalim Puljanima nisu davale veće šanse. Prvu etapu je obilježio bijeg Ronera na usponu za Barban, ali su ga uhvatili odmah nakon Loborike zahvaljujući prije svega naporima Cvitka i Fonovića. Na kraju je pobijedio Vlahović koji se štedio i čekao završni sprint. Iznenađenje se, međutim, dogodilo već drugog dana kada se odmah nakon starta odvojila skupina od osam vozača među kojima su bili Cvitko i njegov klupski kolega Štimac. Glavni favoriti su se međusobno kontrolirali računajući da do cilja nedostaje još 70-ak kilometara, ali su bjegunci
20