Cvitko Bilić as hrvatskog biciklizma
Na jednoj juniorskoj utrci moj je zrman Egidio , stariji svega mjesec dana , bio ispred mene . Sama pomisao da će me roditelji zafrkavati i govoriti da je on bolji natjerala me da ubrzam . Najvažnije je bilo kroz cilj proći prije njega .
Još je 1953 . god . brodogradilište “ Uljanik ” omogućilo klubu da otvori svoju elektro-mehaničarsku radionicu “ Mehanoservis ”. Direktor je bio šjor Edi . Tu su bili zaposleni Cvitko i još nekolicina juniora od 16 i 17 godina ( Egidio Bilić , Mario Kancijanić , Slavko Ostović ). Kao radnici su bili privilegirani jer su radili četiri sata ( većina sportaša koristila je takvu mogućnost ), a poslije toga bi sjeli na bicikl i vozili . Uvjeti rada i treniranja bili su solidni .
Ubrzo , nakon prvih većih rezultata , dozvolili su mi da radim svaki drugi dan da bih mogao što više trenirati . Kada sam po drugi put osvojio utrku Kroz Istru više nisam morao niti odlaziti na posao . Biciklizam je postao moja najvažnija životna preokupacija .
Nizale su se utrke , više ili manje uspješne . No , njegova je strast bila zamijećena , a postizanje boljih rezultata postalo je samo pitanje trenutka .
Potreba za pravim juniorskim etapnim utrkama navela je rukovodioce klubova iz Pule , Rijeke i Ljubljane ( Edi Rajković , Oscar Ende , Zvone Zanoškar ) da ožive utrku Kroz Istru i Sloveniju koja se vozila od 1949 . do 1953 . Bio je to veliki financijski napor za ova tri društva , ali su uspjeli i trodnevna utrka ( od 25 . do 27 . lipnja ) uvrštena je u kalendar . Staza je bila prilično naporna . Prva etapa bila je Rijeka-Pula ( 106 km ), zatim su se vozile poluetape Pula-Buje ( 76 km ) i Buje-Kopar ( 32 km ) kao pojedinačni kronometar , a zadnji dan još dvije poluteape , Kopar- Postojna ( 70 km ) i Postojna-Ljubljana ( 56 km ). Bila su pređviđena i četiri brdska cilja , s time što se dugi uspon na Črni Kal bodovao dvostruko . Na ovoj su utrci sudjelovali svi tadašnji jugoslavenski klubovi i regionalna austrijska reprezentacija Štajerske , a na startu se pojavilo 80 natjecatelja . Kao favoriti spominjala su se razna imena : novi hrvatski prvak Vlado Vlahović ( Dinamo - Zagreb ), Jože Roner ( Branik - Maribor ) i Pavle Fonović ( Rijeka ), dok se ” malom ” Biliću , tako su ga zvali novinari , i ostalim Puljanima nisu davale veće šanse . Prvu etapu je obilježio bijeg Ronera na usponu za Barban , ali su ga uhvatili odmah nakon Loborike zahvaljujući prije svega naporima Cvitka i Fonovića . Na kraju je pobijedio Vlahović koji se štedio i čekao završni sprint . Iznenađenje se , međutim , dogodilo već drugog dana kada se odmah nakon starta odvojila skupina od osam vozača među kojima su bili Cvitko i njegov klupski kolega Štimac . Glavni favoriti su se međusobno kontrolirali računajući da do cilja nedostaje još 70-ak kilometara , ali su bjegunci
20