Iz Loborike po lovorike
Prva se utrka vozila u proljeće 1959. na stazi Rijeka-Ilirska Bistrica-Klana. 1959.
Toliko sam bio sretan i uzbuđen zbog svoje prve trke da nisam ni spavao. Napokon sam dočekao svoju šansu. San je postajao stvarnost.
U prvoj je vožnji sudbina svih početnika uglavnom slična jer se zbog neiskustva događaju svakojake zgode i svi ju biciklisti pamte zbog stjecanja važne natjecateljske vještine. Tako je, nakon što je pustio glavnu grupu s iskusnijim biciklistima, nastavio voziti sam. Ubrzo je probušio gumu. Promijenivši tubolar nastavio je vožnju, ali je na ulasku u Ilirsku Bistricu ponovo“ bušio”. Nemajući još jednu rezervu sjeo je na jedan mostić i čekao“ metlu”, vozilo koje inače kupi odustale vozače, ne znajući da ju organizator utrke nije angažirao. Sjedio je i čekao pitajući se što da radi. Počelo se smračivati i postajalo mu je sve hladnije. U trenucima sve jačeg očaja pored njega se zaustavio automobil, mali“ Topolino”. Riječanin, jedan od organizatora jutrošnje utrke, krenuo je u Ilirsku Bistricu nekim svojim poslom. Ugledavši“ malog” kako jadno sjedi pored svoje bicikle zaustavio se i poveo Cvitka i bicikl nazad do Rijeke i hotela“ Kontinental” gdje ga je čekala ekipa. Zabrinuti trener Rajković odmah se naljutio i štošta izdijelio“ izgubljenom” vozaču, ali to je bio njegov uobičajeni način ponašanja koji mu nitko nije zamjerao.
Iduća mu je utrka završila još gore. Vozila se na stazi Rijeka-Crikvenica-Rijeka i opet je ostao iza glavne skupine. Zaostajanje za najboljima spada u uobičajeno kaljenje biciklističkih novaka. Vozeći sam nastojao je ponovo uhvatiti grupu te se punom brzinom spuštao nizbrdicom prema Bakarcu kad se odjednom nasred zavoja stvorio veliki kamen.
Razbio sam i sebe i bicikl. Odveli su me u Sušačku bolnicu zamotanog kao pravog ranjenika s fronte. Kada je stigla moja mama umalo da se nije onesvijestila. Ponavljala mi je da moram nastaviti školovanje, a ne da na cestama gubim glavu. Bio sam očajan. Ovako velika nezgoda stvorila je dilemu- odustati ili nastaviti? Mislio sam da neću dobiti drugi bicikl, ali mi je šjor Edi, kako smo svi zvali trenera, dodijelio još bolji talijanske marke Frejus.
I on je primijetio da u tom dječaku ima“ nešto”. Oporavak od pada i zacijeljivanje rana trajalo je više od mjesec dana tako da je ta prva natjecateljska sezona prošla uglavnom u stjecanju iskustva, bez zapaženijih rezultata.
17