Cvitko Bilić as hrvatskog biciklizma
Iz Loborike po lovorike
1962.
jedanput ili dvaput tokom trke, ovisno o dužini staze. Pomoć iz vozila u pokretu
nije bila dopuštena, a kazne su za takve prekršaje bile veoma stroge. U pravilu
se na postignuto vrijeme dodavalo 30 sekundi ili jedna minuta. Biciklisti bi na
vožnji od preko 150 kilometara potrošili najviše tri bidona vode. Za razliku od
današnjih vremena kada se poluprazan baca uz rub ceste, na zgražanje ekoloških
aktivista, onda je bidon bio zlata vrijedan. Ova su pravila bitno promijenjena tek
dvadesetak godina kasnije, nakon spoznaje da se sportaši ne smiju izlagati tako
ekstremnim naporima.
1962., pripreme u Opatiji (hotel Zagreb). Cvitko sjedi i čisti bicikl. Stoje Jože Šebenik (“Rog”) i Miljenko
Butković (“Pula”)
Dodavanje vode na okrepnoj stanici
Financijsko stanje pulskog kluba popravilo se zahvaljujući mehaničarskoj
radionici u kojoj su se proizvodile prirubnice za brodogradilište “Uljanik” i ostala
istarska poduzeća. Tako su zaposleni mladići dobivali plaću i izučili zanat. Cvitko
je radio za tokarskim strojem, a ponekad se dodatno bavio ličenjem kućnih ili
tvorničkih ograda. Radionica je dobila na raspolaganje i automobil (Fiat 1300) pa
je i odlazak na utrke postao lagodniji. Osim toga, Nevio je zahvaljujući prihodima
od biciklizma uspio kupiti prvo legendarni automobil “Fićo”, a potom i “Renault
Dauphine” koje su koristili i za klupske potrebe. Svoju strast prema brzinama
zadovoljio je snažnim motorom “Parilla” koji je često bučao cijelom Loborikom,
smetajući svima, a opet svima na čast.
Godišnji prihodi kluba kretali su se oko 3 milijuna dinara, što nije bilo malo,
ali niti dovoljno. Radi usporedbe, 1961. god. ljubljanski klub “Rog” raspolagao je s
8 milijuna. Inače, bili su to počeci ekonomskog razvoja bivše države te je u skladu
s time rastao i životni standard. Gradili su se društveni stanovi, a ljudi su osjećali
prve blagodati potrošačkog društva. Na tržištu su se pojavili prvi hladnjaci, usisi-
vači, bojleri, televizori, kvalitetniji namještaj... Započela je Cvitkova posljednja juniorska sezona. Ta je kategorija obuhvaćala
natjecatelje do devetnaest godina (danas do osamnaest).
Uoči tradicionalnog otvaranja natjecanja, u Opatiji su se održavale pripreme
za najbolje seniore, jugoslavenske reprezentativce. Baza je bio hotel “Zagreb”. Bici-
klistički savez Jugoslavije snosio je troškove za boravak određenog broja vozača,
a klubovi su plaćali još i svojim perspektivnijim članovima. Te 1962. godine, tamo
su boravili i svi najvažniji rukovodioci jugoslavenskog biciklizma: Ješić, Ljubić, Raj-
ković, Zanoškar. Održali su okrugli stol i donijeli zaključke o stanju u ovom sportu.
Zajednički su, također, zaključili da kvalitetnih biciklista ima premalo, ali da su se
pojavile tri nove nade - Bilić, Škerlj i Valenčič - u čiji razvoj svakako treba ulagati.
Trener Rajković je svima prenio i mišljenje Nevia Valčića o Cvitku.
Kada jedan tako cijenjeni šampion poštuje svog mlađeg kolegu, ne
smatrajući ga početnikom kojega tek treba učiti biciklističkom zanatu, onda
takva izjava itekako ima svoju težinu.
30 31