Iz Loborike po lovorike
A kada sam konačno napustio bolnički krevet disciplinirano sam tri puta godišnje odlazio na kontrole. Želja da postanem pravi biciklist neprekidno je u meni tinjala. Bio je to plamen koji se nikada nije ugasio.
Dok ga je otac od samog početka podržavao, mama Marija se odlučno protivila. Silno je željela da nastavi školovanje.
Moji su roditelji bili vrijedni i požrtvovni ljudi. Da bi prehranili svoju porodicu dodatno su zarađivali po tuđim njivama i vrtovima. A ja sam, kao najstarije dijete, pomagao u kući. Kuhao sam, čistio, prao posuđe, brinuo se o sestri i bratu. Sve te obaveze, pored škole, nisu mi bile teške. Tada se tako živjelo.
Kao uzoran sin slušao je majku, ali je ipak koristio svaku prigodu da barem postrance prati treninge upisanih dječaka. Tako ga je primijetio trener Edi Rajković, poznati biciklistički stručnjak i pozvao da im se pridruži.
I tako, ne mogavši se pomiriti s majčinim molbama, uvjeravanjima i zabranom, krajem 1958. potajno se upisao u biciklistički klub” Pula”. Tada je najvažniji vozač kluba bio, naravno, Nevio Valčić. On je već 1953. postao juniorski prvak Jugoslavije, a s kolegama Romanom Matossijem, Mariom Išićem i Miljenkom Butkovićem osvojio je i momčadsko prvenstvo države.
Te je godine bio prvi i na etapnoj juniorskoj utrci Kroz Istru. Njegov pobjednički niz prekinuo se 1956. zbog neminovnog odsluženja vojnog roka, ali je nakon toga postigao svoje najveće uspjehe postavši tri puta za redom, od 1957. do 1959., prvak Jugoslavije. Osvojio je i utrku Kroz Jugoslaviju 1958., a dvije ju je godine kasnije završio na trećem mjestu. Ti briljantni rezultati odveli su ga na Olimpijske igre u Rim 1960. gdje se na cestovnoj utrci plasirao na 12. mjesto.
15