Iz Loborike po lovorike
A kada sam konačno napustio bolnički krevet disciplinirano sam tri puta godišnje odlazio na kontrole . Želja da postanem pravi biciklist neprekidno je u meni tinjala . Bio je to plamen koji se nikada nije ugasio .
Dok ga je otac od samog početka podržavao , mama Marija se odlučno protivila . Silno je željela da nastavi školovanje .
Moji su roditelji bili vrijedni i požrtvovni ljudi . Da bi prehranili svoju porodicu dodatno su zarađivali po tuđim njivama i vrtovima . A ja sam , kao najstarije dijete , pomagao u kući . Kuhao sam , čistio , prao posuđe , brinuo se o sestri i bratu . Sve te obaveze , pored škole , nisu mi bile teške . Tada se tako živjelo .
Kao uzoran sin slušao je majku , ali je ipak koristio svaku prigodu da barem postrance prati treninge upisanih dječaka . Tako ga je primijetio trener Edi Rajković , poznati biciklistički stručnjak i pozvao da im se pridruži .
I tako , ne mogavši se pomiriti s majčinim molbama , uvjeravanjima i zabranom , krajem 1958 . potajno se upisao u biciklistički klub ” Pula ”. Tada je najvažniji vozač kluba bio , naravno , Nevio Valčić . On je već 1953 . postao juniorski prvak Jugoslavije , a s kolegama Romanom Matossijem , Mariom Išićem i Miljenkom Butkovićem osvojio je i momčadsko prvenstvo države .
Te je godine bio prvi i na etapnoj juniorskoj utrci Kroz Istru . Njegov pobjednički niz prekinuo se 1956 . zbog neminovnog odsluženja vojnog roka , ali je nakon toga postigao svoje najveće uspjehe postavši tri puta za redom , od 1957 . do 1959 ., prvak Jugoslavije . Osvojio je i utrku Kroz Jugoslaviju 1958 ., a dvije ju je godine kasnije završio na trećem mjestu . Ti briljantni rezultati odveli su ga na Olimpijske igre u Rim 1960 . gdje se na cestovnoj utrci plasirao na 12 . mjesto .
15