Cvitko Bilić as hrvatskog biciklizma
Iz Loborike po lovorike
Mama Marija je, nakon prošlogodišnje prve veće pobjede, postala njegov
najveći navijač i najveća podrška. Uoči svake utrke, shvaćajući važnu ulogu
prehrane kod vrhunskih sportaša, pripremala je “jači” jelovnik: domaću kokošju
juhu, domaću istarsku tjesteninu (fuži) sa šugom...
Dizala se u cik zore i odlazila u šumu po drva. Prodavši ih zaradila bi i kupila
konjske odreske. Njima je jačala moju snagu. Za putovanja mi je pripremala
pečenu piletinu, batke i krilca. S posebnom je pažnjom brinula i o mojoj sportskoj
opremi. Uvijek sam bio čist i uredan. Na sve me trke ispraćala istim riječima:
‘Pobijedi i pazi da ne padneš!’
Zbog dugog putovanja do Sarajeva napunila je torbu hranom, ali kako
sramežljivi Cvitko nije htio jesti pred neznancima doputovao je gladan. Nedostatak
“goriva” odrazio se i na ishod utrke: pobijedio je Bednarek, ali je drugim mjestom
uspio sakupiti dovoljno bodova da zadrži vodeću poziciju i osvoji naslov prvaka. Bit
će to njegova jedina osvojena državna titula na cesti. Zbog čitavog niza okolnosti
neće nikad postati jugoslavenski seniorski prvak. I za najveće biciklističke asove
postojala je neka utrka koju nikad nisu uspjeli osvojiti. Za Merckxa je to bio Paris-
Tours, a za Cvitka državno cestovno prvenstvo Jugoslavije.
Biciklizam je individualan sport. Samo se jedan, zahvaljujući svojim osebuj-
nim karakteristikama, penje na postolje. A opet, individualac teško može uspjeti
bez zajedničkog rada cijele momčadi koju čine svojstveni pojedinci. I zato je sva-
ka pojedinačna pobjeda ujedno i pobjeda ekipe.
Cvitko (prvi u solo vožnji) pobjednik utrke Kroz Istru i Sloveniju 1960. Brdski cilj na Črnom Kalu
26
Cvitko, mladi reprezentativac
27