Iz Loborike po lovorike
je prvi koji je pronio ime malenog mjestašca diljem bivše Jugoslavije , i dalje . U atmosferi velike euforije zbog njegovih sjajnih rezultata rastao je Cvitko , maštajući o takvom sportskom uspjehu i slavi . O tome svjedoči i zgoda iz školskih dana . Razrednica Garbin , profesorica francuskog jezika jednom je prilikom pitala Cvitka što želi postati kad odraste , a on je kao iz topa rekao : Želim biti najbolji biciklist Jugoslavije i slavniji od Valčića . Naravno , cijeli je razred prasnuo u smijeh , dok je samozatajni Cvitko , nimalo ometen podsmjehom svojih vršnjaka , bio odlučan u želji da ostvari svoj san . Danas bi mogli reći da se već tada nazirao njegov mentalitet pobjednika .
U Loboriki su djeca mogla završiti samo prva četiri razreda osnovne škole . Za pohađanje viših razreda trebalo je putovati u 6-7 km udaljenu OŠ “ Neven Kirac ” u Šijani . Do nje se moglo pješice , autobusom , a najbolje je bilo biciklom . Cvitkov je otac za svoje potrebe još prije od jednog Pazinjanina kupio bicikl . Bio je to solidan “ teški ” bicikl s blatobranima , dinamom , svjetiljkom i zvoncem koji svakako nije bio za utrke , ali mu je ponekad omogućavao da se natječe sa svojim vršnjacima i sa sporim autobusima “ londonerima ” na putu do škole . Njegov zrman i susjed Egidio ( njihove su kuće bile spojene zajedničkim dvorištem ) posjedovao je bicikl Legnano mezzocorsa ( polutrkaći ) s dvostrukim prijenosom naprijed i puno lakšim kosturom . Bicikl i biciklizam zaokupljao je njihove snove .
Često su gledali Nevia kako odlazi na treninge ili pratili njegove zimske pripreme dok je na valjcima pedalirao u svojoj konobi . Želja da isprobaju njegov sportski bicikl bila je silna . Dok je Egidio imao dovoljno hrabrosti da upita zajedničkog idola za jedan đir , Cvitko bi samo sramežljivo promatrao te mu se činilo da je sasvim jasno koga Nevio više simpatizira , budući da bi zrman ponekad dobivao ” vožnju ”.
Maštanja o uspjehu naglo su prekinuta početkom 7 . razreda osnovne škole . Bio je mjesec rujan i Cvitko je pomagao roditeljima u berbi grožđa . Odjednom je osjetio drhtavicu i snažne bolove u desnoj nozi . Odmah su ga prenijeli do kuće gdje je njegov otac u “ lišijeri ” ( praonica ) zapalio vatru kako bi ga zagrijali jer je dječaka tresla groznica i to je posljednje što mu je ostalo u sjećanju .
Moja brižna mama dovezla me u Pulu zaprežnim kolima koja je vukao tovar . Prilaz u bolnicu bio je nepristupačan . Parkirala je kola , naprtila me na svoja leđa i tako još prevalila strmu uzbrdicu do ulaza .
13