Iz Loborike po lovorike
je prvi koji je pronio ime malenog mjestašca diljem bivše Jugoslavije, i dalje. U atmosferi velike euforije zbog njegovih sjajnih rezultata rastao je Cvitko, maštajući o takvom sportskom uspjehu i slavi. O tome svjedoči i zgoda iz školskih dana. Razrednica Garbin, profesorica francuskog jezika jednom je prilikom pitala Cvitka što želi postati kad odraste, a on je kao iz topa rekao: Želim biti najbolji biciklist Jugoslavije i slavniji od Valčića. Naravno, cijeli je razred prasnuo u smijeh, dok je samozatajni Cvitko, nimalo ometen podsmjehom svojih vršnjaka, bio odlučan u želji da ostvari svoj san. Danas bi mogli reći da se već tada nazirao njegov mentalitet pobjednika.
U Loboriki su djeca mogla završiti samo prva četiri razreda osnovne škole. Za pohađanje viših razreda trebalo je putovati u 6-7 km udaljenu OŠ“ Neven Kirac” u Šijani. Do nje se moglo pješice, autobusom, a najbolje je bilo biciklom. Cvitkov je otac za svoje potrebe još prije od jednog Pazinjanina kupio bicikl. Bio je to solidan“ teški” bicikl s blatobranima, dinamom, svjetiljkom i zvoncem koji svakako nije bio za utrke, ali mu je ponekad omogućavao da se natječe sa svojim vršnjacima i sa sporim autobusima“ londonerima” na putu do škole. Njegov zrman i susjed Egidio( njihove su kuće bile spojene zajedničkim dvorištem) posjedovao je bicikl Legnano mezzocorsa( polutrkaći) s dvostrukim prijenosom naprijed i puno lakšim kosturom. Bicikl i biciklizam zaokupljao je njihove snove.
Često su gledali Nevia kako odlazi na treninge ili pratili njegove zimske pripreme dok je na valjcima pedalirao u svojoj konobi. Želja da isprobaju njegov sportski bicikl bila je silna. Dok je Egidio imao dovoljno hrabrosti da upita zajedničkog idola za jedan đir, Cvitko bi samo sramežljivo promatrao te mu se činilo da je sasvim jasno koga Nevio više simpatizira, budući da bi zrman ponekad dobivao” vožnju”.
Maštanja o uspjehu naglo su prekinuta početkom 7. razreda osnovne škole. Bio je mjesec rujan i Cvitko je pomagao roditeljima u berbi grožđa. Odjednom je osjetio drhtavicu i snažne bolove u desnoj nozi. Odmah su ga prenijeli do kuće gdje je njegov otac u“ lišijeri”( praonica) zapalio vatru kako bi ga zagrijali jer je dječaka tresla groznica i to je posljednje što mu je ostalo u sjećanju.
Moja brižna mama dovezla me u Pulu zaprežnim kolima koja je vukao tovar. Prilaz u bolnicu bio je nepristupačan. Parkirala je kola, naprtila me na svoja leđa i tako još prevalila strmu uzbrdicu do ulaza.
13