Cvitko Bilić as hrvatskog biciklizma
Iz Loborike po lovorike
U mojim vozačkim danima treneri su govorili svojim biciklistima da voze pojedine
dionice određenim tempom, i to je bilo sve. Prave stručnosti i pratnje nije bilo.
“Siporex” je već dugi niz godina organizirao zimsku školu biciklizma oku-
pljajući i do tridesetak mladih kojima su se kroz predavanja i dvoranske vježbe
omogućavale osnove za savladavanje biciklističkih tehnika i vještina. Cvitko je
preuzeo odgovornost za djelovanje ove škole razradivši plan i program za sve
tri kategorije. Da bi rad bio učinkovitiji i kvalitetniji, prepustio je vođenje mlađih
juniora Eniu Viskoviću, dok je on sam radio sa juniorima i seniorima.
Jedan od glavnih zadataka kluba bio je očuvanje juniorske i seniorske ekipe
koja će ostvarivati rezultate. Svakako se može ustvrditi da su i naredne godine
donosile radost i slavlje u Pulu. Iako su tokom godina mnogobrojni mladići
odustali već nakon prvih početnih i ozbiljnih treninga, među onima vrijednima
i upornima koji su se više ili manje iskazali bili su: Dean Vitasović, Celio Lušetić,
Mario i Sergio Sterpin, Davor Milanović, Davor Kancijanić, Franko Paulišić, Davor
Crkvenac, Robi Revelante, Bruno Valčić, Mladen Cukon, Ivan Parlov, David Vrbanac,
Zlatko Piralić, Željko Marković, Igor Cvek, Dean Kirac...
Trener Cvitko s Brunom Bulićem nakon pobjede u utrci Kroz Istru 1976.; desno Marinko Šetić
140
BRUNO BULIĆ o Cvitku
Jako je teško opisati moje osjećaje prema Cvitku, pogotovo sada u vrijeme
galopirajućeg kapitalizma. Čovjek ”nema vremena” misliti ni na svoju obitelj, a
još manje na rodbinu i stare prijatelje.
U ono vrijeme (1975.) kada me je Cvitko preuzeo kao trener, bio sam već
prvak Jugoslavije dva puta i par puta srebrni - brončani. Ali to nije bilo to. Tek sam
s njegovim dolaskom postao onaj pravi biciklist - marljiv, uporan i strpljiv. On mi
je bio nezamijenjiv uzor, vođa, savjetnik i drugi otac ili stariji brat. Šjor Edi me
pronašao, zadržao, stvorio do tada, ali me je Cvitko ojačao, “očeličio”. Nesebično
me je vodio do svakog rezultata, a to su bile mnoge pobjede. I ne samo to, davao
mi je životne savjete, kritike, došlo je do pokoje svađe, ali na koncu je uvijek bilo
pomirenje i respekt sve do današnjih dana.
Mislim da nikad nisam postigao vrhunac koji je Cvitko zamislio, mogao
sam sigurno puno više. A isto tako mislim da nikad nisam njega dostigao u
rezultatima, moći i karakteru. On je bio jedinstveni šampion, iskusio sam to dok
smo još vozili zajedno pokoju utrku. Takav je sportaš i čovjek imao nesreću da nije
mogao ući u profesionalne “vode” kao što sam to mogao ja. Mislim da bi bio u
svjetskom vrhu, tvrdim decidirano. Upoznao sam prije i poslije mnoge bicikliste,
ali takav talent, a posebno karakter, disciplinu, tvrdoglavost i posvećenost
utrkama nisam viđao. Jedino kod svjetskih profi - šampiona.
Kao trener imao je također vrhunske rezultate. Pa jedan od najvećih sam
mu bio i ja! Meni je bio trener od 1975. do 1985. Naš prvi susret dogodio se na
prvenstvu Jugoslavije u ciklokrosu 1973. kada je on bio drugi kod seniora, a ja
treći kod juniora... Više puta smo trenirali zajedno, a on me je u nekoliko navrata
spašavao kada bih izgubio volju za treniranjem. Divio sam se njegovim savjetima
i pristupu prema treniranju. Definitivno je 1975./76. spasio moju karijeru, kada
sam skoro prestao s biciklizmom zbog školovanja.
Zahvaljujem mu na svom trudu i vremenu koje mi je posvetio, a nadasve
na životnim savjetima. On je čovjek koji je bio biciklista i sportaš svim srcem.
Nadasve veliki borac. Bavi se “od gušta” maslinarstvom, a usput i slikarstvom.
Njegove slike krase moj stan i servis bicikala u kojem radim, a on povremeno
navraća na popravak svoje bicikle.
I dan danas redovito vozi pokoji “đir”, a i mene je opet vratio u rekreativce,
jer sam zbog posla potpuno prestao s vožnjom. On je još uvijek pojam točnosti,
discipline i upornosti.
141