Cvitko Bilić as hrvatskog biciklizma
Iz Loborike po lovorike
A kada sam konačno napustio bolnički krevet disciplinirano sam tri puta
godišnje odlazio na kontrole. Želja da postanem pravi biciklist neprekidno je u
meni tinjala. Bio je to plamen koji se nikada nije ugasio.
Dok ga je otac od samog početka podržavao, mama Marija se odlučno
protivila. Silno je željela da nastavi školovanje.
Moji su roditelji bili vrijedni i požrtvovni ljudi. Da bi prehranili svoju porodicu
dodatno su zarađivali po tuđim njivama i vrtovima. A ja sam, kao najstarije
dijete, pomagao u kući. Kuhao sam, čistio, prao posuđe, brinuo se o sestri i
bratu. Sve te obaveze, pored škole, nisu mi bile teške. Tada se tako živjelo.
Nevio Valčić i Cvitko
Kada se probudio noga mu je bila u longeti. Nakon raznih ispitivanja doktori
su ustanovili da boluje od osteomijelitisa ili upale kostiju. Uslijedilo je kirurško
liječenje s incizijom apscesa i otvorenim liječenjem žarišta. Odstranjen mu je i
komad inficirane kosti tako da je na nozi ostala otvorena rana duboka nekoliko
centimetara koju je stalno trebalo ispirati antisepticima. Zbog toga je dobio
nadimak ”mali s ćoravom nogom”, što je strašno ljutilo mamu. Ipak sam ja bio njen
prvorođeni sin. Dječak je tako proveo u bolnici godinu i pol dana pod budnim
okom liječnika. Kretao se pomoću štaka.
Bio sam živo i temperamentno dijete. Možete li zamisliti kako sam se jadno
osjećao? Ali, vjerovao sam da ću jednoga dana potpuno ozdraviti i svom se
dušom i tijelom posvetiti biciklizmu.
Da bi skratio bolničke dane brinuo se o starijim bolesnicima nabavljajući
im novine, cigarete i ostale sitnice u obližnjem kiosku. Čak je pravio i spisak s
imenima bolesnika i njihovim potrepštinama jer su njegove usluge postale
veoma tražene. Zauzvrat bi od svakoga dobio poneki dinar (“manču”). Bolest ga
je koštala i školovanja jer je propustio godinu i pol nastave, a pulski su liječnici
bili protiv njegovog preseljenja u rovinjsku bolnicu u kojoj je postojala škola za
bolesnu djecu.
14
Kao uzoran sin slušao je majku, ali je ipak koristio svaku prigodu da barem
postrance prati treninge upisanih dječaka. Tako ga je primijetio trener Edi Rajković,
poznati biciklistički stručnjak i pozvao da im se pridruži.
I tako, ne mogavši se pomiriti s majčinim molbama, uvjeravanjima i zabra-
nom, krajem 1958. potajno se upisao u biciklistički klub ”Pula”. Tada je najvažniji
vozač kluba bio, naravno, Nevio Valčić.
On je već 1953. postao juniorski prvak
Jugoslavije, a s kolegama Romanom
Matossijem, Mariom Išićem i Miljenkom
Butkovićem osvojio je i momčadsko pr-
venstvo države.
Te je godine bio prvi i na etapnoj
juniorskoj utrci Kroz Istru. Njegov po-
bjednički niz prekinuo se 1956. zbog
neminovnog odsluženja vojnog roka,
ali je nakon toga postigao svoje najve-
će uspjehe postavši tri puta za redom,
od 1957. do 1959., prvak Jugoslavije.
Osvojio je i utrku Kroz Jugoslaviju 1958.,
a dvije ju je godine kasnije završio na
trećem mjestu. Ti briljantni rezultati
odveli su ga na Olimpijske igre u Rim
1960. gdje se na cestovnoj utrci plasi-
rao na 12. mjesto.
15