Cvitko Bilić as hrvatskog biciklizma
1967.
Ista je sudbina zadesila Andreja Boltežara i Rudija Valenčiča. Za prvog su bili zainteresirani Francuzi, a za drugog Talijani. Prvi jugoslavenski vozač koji je uspio prijeći u profesionalnu ekipu( Malvor-Bottecchia) bio je Vinko Polončič( Rog- Ljubljana) i to tek sredinom osamdesetih godina kada je biciklistička“ željezna zavjesa” počela padati.
Nova sezona( 1967.) započela je za vozače“ Siporexa” zimskim pripremama u Skradu. Okruženi umirujućom tišinom goranskih šuma, pod iskusnim Cvitkovim vodstvom, pripremali su se: Romano, Ćus, Flego, Lorencin i Urošević.
Sakupljena znanja o načinu treniranja po sniježnim uvjetima i teoriji biciklizma, Cvitko je nesebično dijelio sa svojim mlađim kolegama. Osim toga brinuo je i o njihovoj prehrani kontrolirajući redovito hotelsku kuhinju. Bio je kao“ kvočka” nad svojim“ pilićima”.
Pedeset i četiri vozača iz Pule, Zagreba, Osijeka, Skoplja, Beograda, Ljubljane, Rijeke, Subotice, Kraljeva i Ajdovščine okupilo se na VII. biciklističkoj etapnoj utrci Jadranska magistrala. Prva etapa u dužini od 29 km vožena je oko opjevanog splitskog Marjana. Već kratko vrijeme nakon starta odvojila se grupa u kojoj su bili Cvitko, Pocrnja, Valenčič i Boltežar. Njihova je vožnja kotač uz kotač u“ mrtvoj trci” morala završiti sprintom koji je započeo 200 metara prije cilja, a do zadnjeg
Momčad“ Siporexa” ispred tvornice, svog najznačajnijeg sponzora. S lijeva na desno: Željko Lorencin, Duško Rokvić, Anton Remar, Petar Tomašić, Milivoj Pocrnja, Miro Korenić, Budimir Kirac i Cvitko Bilić
70