Cvitko Bilić as hrvatskog biciklizma
1973.
Iz Loborike po lovorike
Možda sam u tom trenutku pretjerao, ali njegova presuda, iako je na nju imao
pravo, nije bila u interesu sporta i rezultata budući da sam ja bio u najboljoj
formi. Istog sam se trena spakirao, otišao na željeznički kolodvor i vratio kući.
Dugogodišnja vožnja s jedinstvenim biciklistima iz cijele Jugoslavije, bilo da
smo vozili zajedno kao reprezentacija ili smo se borili međusobno na klupskim
utrkama, učinila je od nas dobru “škvadru”. Naši prijateljski i fer odnosi nikada
nisu bili narušeni iako su često razna rukovodstva mislila samo na interese
vlastitih klubova. To se njihovo nejedinstvo pogotovo odražavalo na velikim
natjecanjima.
Želja da i dalje bude na “konju”, fizičke mogućnosti, strast navijača koji su i
dalje skandirali njegovo ime, pojava novih mladića željnih dokazivanja i stručna
mišljenja da je postigao sve što je mogao, stvarala su u njemu emotivnu napetost.
Počeo je razmišljati o tome da bicikl objesi o klin.
Nakon drugog mjesta u ciklokrosu, trećeg u utrci Otvaranje sezone, pobjede
na kriterijskoj utrci pulskim ulicama ispred Nijemca Vigmana, drugog mjesta
u gradiću Zoppola (Pordenone), osmog na Alpe-Adria, trećega na Vid Ročiću
i pobjede na Memorijalu Mate Ostojić (Delnice-Zagreb), prvi pravi rezultat 1973.
godine napravio je na utrci Kroz Srbiju. U sedam etapa, 80 vozača iz Poljske,
Mađarske, Turske, Bugarske, Italije i Jugoslavij