Cvitko Bilić as hrvatskog biciklizma
Iz Loborike po lovorike
NOVA NADA PULSKOG BICIKLIZMA
Rođen je 19. listopada 1943. godine kao prvo dijete oca Ljubomira, iz Lobo-
rike, i majke Marije Vareško, iz sela Veliki Vareški kod Krnice. Otac je radio u kisi-
kani brodogradilišta “Uljanik”, a majka je bila domaćica. Nekoliko godina kasnije
rođena je i sestra Cvjetka (Cvitka), potom brat Romano.
U periodu njegova djetinjstva općenito je vladala sportska atmosfera koja je
poticala sport, “fiskulturu” i sve ostale oblike društvenih aktivnosti. Širom zemlje
su se organizirale parade, sletovi i natjecanja u raznim disciplinama. I loborička
je sredina, iako je brojila otprilike stopedeset kuća, pratila takve trendove pa se
svaki slobodni trenutak provodio aktivno u boćanju, natezanju konopa, odbojci,
nogometu...
Biciklizam se, pogotovo u Istri, pratio od prijašnjih vremena, talijanskog
razdoblja. Radio prijemnici izvještavali su o kronikama najvažnijih svjetskih utrka
kao što su Giro d’Italia i Tour de France. Uz žučne rasprave bodrilo se miljenike.
Svi su znali za velike šampione Coppija i Bartalija. A onda se, pedesetih godina,
na našoj sportskoj sceni pojavilo ime Nevia Valčića, zvanog Tino, junaka prema
kojemu su Loboričani usmjerili navijačke strasti i svu svoju iskrenu ljubav. On
je prvi koji je pronio ime malenog mjestašca diljem bivše Jugoslavije, i dalje. U
atmosferi velike euforije zbog njegovih sjajnih rezultata rastao je Cvitko, maštajući
o takvom sportskom uspjehu i slavi. O tome svjedoči i zgoda iz školskih dana.
Razrednica Garbin, profesorica francuskog jezika jednom je prilikom pitala Cvitka
što želi postati kad odraste, a on je kao iz topa rekao: Želim biti najbolji biciklist
Jugoslavije i slavniji od Valčića. Naravno, cijeli je razred prasnuo u smijeh, dok je
samozatajni Cvitko, nimalo ometen podsmjehom svojih vršnjaka, bio odlučan
u želji da ostvari svoj san. Danas bi mogli reći da se već tada nazirao njegov
mentalitet pobjednika.
U Loboriki su djeca mogla završiti samo prva četiri razreda osnovne škole. Za
pohađanje viših razreda trebalo je putovati u 6-7 km udaljenu OŠ “Neven Kirac” u
Šijani. Do nje se moglo pješice, autobusom, a najbolje je bilo biciklom. Cvitkov je
otac za svoje potrebe još prije od jednog Pazinjanina kupio bicikl. Bio je to solidan
“teški” bicikl s blatobranima, dinamom, svjetiljkom i zvoncem koji svakako nije
bio za utrke, ali mu je ponekad omogućavao da se natječe sa svojim vršnjacima
i sa sporim autobusima “londonerima” na putu do škole. Njegov zrman i susjed
Egidio (njihove su kuće bile spojene zajedničkim dvorištem) posjedovao je bicikl
Legnano mezzocorsa (polutrkaći) s dvostrukim prijenosom naprijed i puno lakšim
kosturom. Bicikl i biciklizam zaokupljao je njihove snove.
Često su gledali Nevia kako odlazi na treninge ili pratili njegove zimske
pripreme dok je na valjcima pedalirao u svojoj konobi. Želja da isprobaju njegov
sportski bicikl bila je silna. Dok je Egidio imao dovoljno hrabrosti da upita
zajedničkog idola za jedan đir, Cvitko bi samo sramežljivo promatrao te mu se
činilo da je sasvim jasno koga Nevio više simpatizira, budući da bi zrman ponekad
dobivao ”vožnju”.
Maštanja o uspjehu naglo su prekinuta početkom 7. razreda osnovne škole.
Bio je mjesec rujan i Cvitko je pomagao roditeljima u berbi grožđa. Odjednom je
osjetio drhtavicu i snažne bolove u desnoj nozi. Odmah su ga prenijeli do kuće
gdje je njegov otac u “lišijeri” (praonica) zapalio vatru kako bi ga zagrijali jer je
dječaka tresla groznica i to je posljednje što mu je ostalo u sjećanju.
Moja brižna mama dovezla me u Pulu zaprežnim kolima koja je vukao tovar.
Prilaz u bolnicu bio je nepristupačan. Parkirala je kola, naprtila me na svoja
leđa i tako još prevalila strmu uzbrdicu do ulaza.
Cvitkovi roditelji, brat Romano, sestra Cvitka i Cvitko
12
13