Cvitko Bilić as hrvatskog biciklizma
Iz Loborike po lovorike
Trenuci opuštanja nakon napornih zimskih priprema na Petehovcu
Cvitko (lijevo) podiže ruku u znak pobjede na utrci Pula-Rijeka 1969. Drugi je Hvasti u bijeloj majici
116
generalni plasman više nije dolazio u obzir. Unatoč bolovima i razmišljanja o
odustajanju vozio je i naredni dan jer mu je osjećaj časti nalagao završetak svakog
natjecanja. Slavio je Janez Zakotnik (Rog-Ljubljana).
Na utrci Alpe - Adria nastupio je s mnogo flastera i povišenom temperaturom.
Borio se s hrabrošću koju su mu svi priznali, ali nije uspio postići ništa više od
četvrtog mjesta u trećoj etapi. Zakotnik je ponovo trijumfirao potvrdivši svoju
izvanrednu formu. Nakon desetodnevnog oporavka nastupa u Cervignanu. U
sprintu dobiva utrku ispred Garbina (Italija), ali sudački žiri dodijeljuje pobjedu
svom domaćem vozaču na opće iznenađenje svih prisutnih. Sudačke odluke
kojima su favorizirali svoje vozače nisu bile rijetka pojava, a kako se na manjim
natjecanjima još uvijek nije koristio fotofiniš, Cvitkov prolaz preko linije ostao je
nedokaziv.
Na klasičnoj amaterskoj utrci Trento - Bassano, koja se vozi i danas natjecao
se s novim mladim nadama talijanskog biciklizma - Francescom Moserom i Gio-
vannijem Battaglinom. Obojica su bili favoriti, ali je Cvitko stigao na cilj sedmi,
ispred njih (prvi je bio 13., a drugi 8.). Kasnije je Moser kao profesionalac bio po-
bjednik Gira, trostruki pobjednik poznate utrke Paris-Roubaix te svjetski prvak.
Battaglin je, također kao profesionalac, osvojio Giro i španjolsku Vueltu.
Poznata tradicija socijalističke Jugoslavije bila je proslava Dana mladosti,
Titovog rođendana 25. svibnja. Poziv da se prisustvuje prijemu koji se organizirao
u Beogradu, predstavljao je posebnu čast za svakog pojedinca iz sportskog, kul-
turnog i društvenog okružja i njime se odavalo priznanje za postignute rezultate.
U hrvatskoj delegaciji SOFK-e, koju je predvodio predsjednik Vladimir Pezo, po-
red Cvitka bili su Pribanić (rukomet), Kraljević (džudo), Čolak (streličarstvo), Fočić
i Antunović (atletika) te Miloš (plivanje). Bio je to svečani događaj u kojem su su-
djelovali predstavnici iz svih nekadašnjih republika, a koji je pratila, televizijskim
prijenosom, gotovo cijela jugoslavenska javnost.
Dva dana nakon toga utrku Vid Ročić završio je na trećem mjestu, iza Pleška i
Kahline. Sljedeći nešto bolji rezultat ostvario je na trci Kroz Srbiju osvojivši zadnju etapu.
Na ovoj dobivenoj etapi od Beograda do Gornjeg Milanovca, nakon prolaznog
cilja na usponu prema Rudniku, policajac na motoru mi je velikodušno ponudio
pomoć. Savio je antenu da bi se mogao za nju uloviti. Odbio sam. Pristaša sam
čiste borbe pa makar stigao i zadnji. Nagradu za osvojeni prolazni cilj - pečenog
odojka - poklonio sam ja njemu. Pred kraj karijere, kada je postalo sve teže
okretati pedale, kada se volja počela smanjivati svakim prijeđenim kilometrom,
misli o “lakšem” načinu vožnje počele su nadirati same od sebe. Tako me je na
jednoj utrci, mislim da je to bilo 1974., trener Rajković nagovorio da se držim za
117