Cvitko Bilić as hrvatskog biciklizma
Iz Loborike po lovorike
Nepisano biciklističko pravilo tako nešto smatra nedopustivim, čak i “kažnjivim”.
Veliko razočarenje, golema tuga i silna nevjerica u ovaj konačni ishod, da sam
na ovakav način ponovo drugi, eksplodirala je u ljutnju i protest da sljedećeg
dana ne startam u ekipnom prvenstvu. Na taj je način “Siporex” izgubio prvo
mjesto, bio je drugi, a mene je klub suspendirao na tri mjeseca.
Njegovo je ime opet punilo novinske stupce, ali je sadržaj bio prilično
drugačiji od onih nekoliko tjedana ranije. Od optužaba do razumijevanja samo
Cvitkovog postupka nizale su se reakcije svih povezanih s ovim sportom. A Cvitko
je, u stanju duševne klonulosti i nezadovoljstva, razmišljao o napuštanju kluba s
kojim je do tada dijelio radost i tugu, snagu i borbenost, poštenje i iskrenost.
Sve uspjehe postigao sam snagom volje, boreći se protiv kilometara, štoperice,
sunca, kiše i problema... Možda sam tvrdoglav, ali vratio sam dres i bicikl klubu...
Ne shvaćaju da u biciklizmu postoji glavni, a da oni slabiji moraju pomagati
kada je najteže. Koliko puta su odustajali na utrkama, a ja sam sam, naprosto
usamljen, nastavljao do cilja... I koliko sam puta mnoge dovukao do uspjeha...
Klub smo svi mi zajedno. Mi vozači postojimo zbog njega, a on zbog nas.
Bile su to samo neke od mnogobrojnih izjava objavljenih u tadašnjim novinama.
Jedan od rijetkih razboritih članaka, tih dana, napisao je i Vilko Luncer: “Kada
se ogorčenje i protest u Biliću smire, kada emocije opet prepuste mjesto razumu
i realnoj prosudbi, izvanredni pulski biciklist sigurno će promijeniti svoju odluku i
nastaviti svoj biciklistički put tamo gdje je (privremeno) stao. “Siporex” i Bilić, Bilić i
“Siporex”, dva nedjeljiva biciklistička pojma, moraju ponovo naći zajedničku riječ,
riječ pomirbe i dobre volje. Što prije, to bolje...”. Nakon mnogih neprospavanih
noći u kojima je vrtio film nemilih događaja, tako je i bilo.
Prvi puta je krajem 1971. dodijeljena nagrada “Zlatni kotač”, koju je uručivalo
beogradsko poduzeće “Jugobicikl” na osnovi vlastite bodovne liste, najboljem
biciklisti u protekloj godini. Cvitko je s velikom bodovnom prednošću ispred
drugoplasiranog Rudija Valenčiča i trećeplasiranog Milovana Gazdića osvojio i
ovaj trofej.
Uvijek su klupske zimske pripreme u Gorskom kotaru bile blagotvorne. U
opuštenoj atmosferi i društvu mnogih hrvatskih sportaša (nogometaši, atletičari...)
moglo se trenirati i skupljati potrebnu snagu za nove okršaje.
110
Cvitko je proglašen najboljim sportašem Istre 1971. Priznanje mu uručuje Vukosav Vulin
Cvitko nakon proglašenja sportaša godine daje izjavu novinaru Sportskih novosti Vilku Lunceru.
Proglašenju su prisustvovali Edi Rajković (trener, sasvim lijevo), Dragiša Ješić (savezni izbornik),
Rudi Valenčič i Radoš Čubrić
111