Draga naša Marija,
često nam ostaje nerazumljivo tkanje života i smrti,
nečiji odlazak.
Neizbježno je ono vječno pitanje: zašto?
Ovdje na zemlji, u ovoj dolini suza, potrebni su nam
ljudi koji se vole smijati, puni duha i smisla za humor.
Potrebni su nam oni koji sa dozom ironije i cinizma
gledaju na svijet, oni koji znaju širiti dobar, pozitivan
duh i dobre ideje.
Potrebni su nam ljudi poput Tebe. Onakvi kakva si
bila, Bubi naša.
Znaš, onaj dan kad si otišla u nama još nedokučivo toplo, svijetlo i mirno mjesto, sreli smo
Tvoga brata Teota. Zagrlili smo ga i pružili mu ruku.
Pitali smo ga: Je moremo co ucinit za Vos?
Rekao je: Da. Ucinte nojboji karnevol do sad.
Draga Bubi, došao je taj dan, „zodnji od karnevala“, kojemu si se toliko radovala i gdje si s
toliko radosti sudjelovala svake godine. Rekli su nam da Te nije ni otežano kretanje nije omelo
u pripremama za današnji dan, bila si puna volje, ideja, puna mota…ali otišla si. Nebu su
nedostajali ljudi poput Tebe, bila si tamo potrebna.
Mi koji smo ostali ovdje potrudili smo se učiniti lijepim današnji karneval. Za Tebe, jer si
zaslužila i vjerujemo da Ti je drago gledati nas sa mjesta gdje patnji i boli više nema.
Danas ćemo misliti na Tebe, smijat ćemo se, plesati i širiti pozitivnu energiju zajedno s
Tobom. Znat ćemo da nas pratiš i da si s nama.
Adio, i hvala Ti!
Tvoje žene iz Forskih užonci i uredništvo Celegata
19