QUO VADIS?!
Otkrili su mi kako će
vjerojatno
Zavod
za
zapošljavanje preseliti u
Jelsu, a da će Prekršajni sud
prebaciti u Stari Grad. Kino
su nam ukinuli ima više od
dvadeset godina, gradsku
kavanu (Lođu, Kursalon)
prije tridesetak, Venjerandu
kao
ljetnu
polivalentnu
pozornicu prije dvadeset.
Civilizacijsku tekovinu zvanu
dom za starije (ili po domoću
starački dom) tko zna do kad
nećemo vidjeti, a ni banalnu
liniju gradskog prijevoza od
Majerovice do Pokonjeg dola,
o Brusju, Grablju, Milni,
Zoraću i Dubovici da ne
govorim. Postolara odavno
nema,
brice
friško,
a
kupovina cipela postala je
splitska avantura. U domu
zdravlja, popularno zvanom
Centar, gotovo su iščezle
specijalističke ambulante.
Ipak se zgranete kad počnete
ovako nabrajati: Zavod za
zapošljavanje, Prekršajni sud,
gradska kavana, Venjeranda,
kino, dom zdravlja... Ako
oduzimate jednu po jednu
instituciju ili obrt, u nekom se
trenutku neizbježno morate
upitati je li ono što je
preostalo dovoljno da se grad
nazove gradom.
A nije Hvar jedini koji je u
posljednja dva desetljeća
postupno
gubio
biljege
urbaniteta.
Slučajno ili ne, naše se varoši
nečujno
deurbaniziraju.
Kljaštri ih se na mjeru srednje
stručne spreme. Napuštaju ih
suci, odvjetnici, liječnici i
inženjeri, odlazi provincijska
buržoazija koja je jednom
entuzijastički
osnivala
amaterske kazališne družine,
zborove,
jazz
sastave,
fotoklubove i planinarska
društva.
Ostat će naposljetku samo
gluhe vukojebine u kojima
ćete od svih kulturnih
sadržaja moći dobiti samo
vodenu trajnu. Ništa drugo
neće preostati bijednicima
koji nisu imali pameti da se
presele u Zagreb. Ništa im
drugo neće ni trebati.
I kad razmišljate o tome,
stvarno vam nije jasno što je
bilo u glavama neškolovanih
komunističkih seljačina, zašto
su im bili važni domovi
zdravlja, prekršajni sudovi,
ljetne pozornice, starački
domovi, gradski i građanski
obrti u malim gradovima,
kakva je to besmislena obijest
da se u zabitima poput Hvara,
Makarske i Sinja zidaju
domovi zdravlja i otvaraju
kinematografi, kad se sve te
usluge, i prvostupanjska
presuda, i nalaz krvi i urina i
novi Disneyev crtić mogu
dobiti odmah iza ugla, na sat
vožnje odavde, ako ne puše
jako jugo. Predlažem da se u
Arsenalu u organizaciji neke
konzervativne,
desno
pozicionirane stranke ili
Braće
hrvatskog
zmaja
organizira
javna
tribina
(nekad
zvana
zbor
12
GRAĐANA). Valjalo bi
pozvati Zdravka Tomca,
Joška
Čelana,
Nina
Raspudića ili takvu neku
autentičnu
žrtvu
srbokomunističkog
terora,
trebao bi doći profesor Ivo
Banac kojega tako živciraju
bajke o socijalizmu da bi,
kaže, želio nositi bedž s
natpisom "Prije nije bilo
bolje". Na javnoj tribini učeni
bi intelektualci, uvjeren sam,
ljubopitljivom građanstvu i
onima koji misle da mu
pripadaju
sve
lijepo
rastumačili.
Tupasti Hvarani otišli bi
nasmiješeni i zadovoljni, tukli
bi se nogama u guzicu od
sreće što žive u mjestu bez
svega onoga što je ovaj grad
stoljećima činilo GRADOM.
Zabrinuti
♦
SLOJEVI DRUŠTVA
Oni gore, dole vididu govna.
Oni dole, gore vididu šupke.