BALI
ŠRI LANKA
WHATIFNESS-OVCI
SU I U CRNOJ GORI
NAŠLI SVOJA POSEBNA
MJESTA, A NJIHOVO
PUTEŠESTVIJE SVIJETOM
JE U STVARI NA NEKI
NAČIN I POČELO
OD CRNE GORE...
C.M: Ko je glavni i odgovorni za
nastanak Whatifness avanture i
kako je sve počelo?
„Kriv“ je jedan mali odronjeni kamen, koji
nam je prije 3 godine probušio gumu,
kada smo se, preko Durmitora, vraćali
sa svadbe Anjinog brata iz Danilovgrada.
Onda smo u toj nedođiji u sred biblijskog
potopa koji se sručio na nas, zamijenili
rezervni točak i tražili vulkanizera
po obližnjim selima. Imali smo ludačku
sreću da nađemo čovjeka, ali nijesmo
imali dinara u džepu, samo karticu.
Tada je Anji palo na pamet: šta ako
čovjek pristane da mu platimo sa
flašom viskija koja nam je ostala u
gepeku? Naravno, to je njemu bila
legitimna valuta, a nama kamen podsticaj
za ideju koja se rodila na putu
do kuće – da bismo ovako mogli da
proputujemo svijet bez ušteđevine ali
sa idejama, petljom i snalažljivošću.
Bez pretjeranog razmišljanja, poslije par
mjeseci uzeli smo kartu u jednom pravcu
za Kambodžu i domen za naš blog. Naši
roditelji, rodbina i drugari, neki sablaznuti,
a neki zabrinuti za naš plan, su
imali manje više iste bojazni – Šta ako
zakačite neku tropsku bolest, šta ako
ostanete dekintirani bez povratne karte ili
udari ne daj Bože neki cunami... Ali naše
šta-ako situacije u glavi su bile samo
pozitivne. I tako smo 3. marta 2017. odletjeli
za kambodžansku varoš Kampot
sa ukupno 500$ džeparca i vratili se
posle 8 mjeseci avanture, ali iz Havane.
C.M: Kako ste osam mjeseci „lutali“
svijetom maltene bez novca?
Kako? Smještaj uglavnom nijesmo plaćali,
nego smo odsjedali kod ugostitelja
koji imaju tragične fotografije soba i
nudili im da im napravimo atraktivnije
fotke, video ili websajt, u zamjenu za
krov nad glavom i hranu. Kad nam je
nestalo novca u Aziji, kupili smo džak
kakaa, džak onih malih banana i od tuk
tuka napravili pokretni štand, iz koga
smo prodavali prave krem banane po
gradu. Tu priču, koja je izašla u novinama,
vidjeli su naši ljudi iz Pnom
Pena i ponudili nam posao. Posle tog
angažmana, od zarađenih para smo
otišli na Bali i u Šri Lanku. A kad smo
ostali nasukani na Šri Lanci bez prebijenog
rupija, pustili smo “dimne
signale“ ali na Internetu i uspjeli da
nađemo pomoć i prevezemo se do
Evrope a onda sličnim metodoma snalažljivosti,
da stignemo i do Kube.
C.M: Da li biste mijenjali vaš
nomadski za savršeni i isplanirani
život i fiksno radno vrijeme?
Oboje od ranije imamo iskustva sa kancelarijskim
poslovima i rutinom fiksnog
radnog vremena. Zajedno smo uspjeli
da namaknemo 7 godina i 2 mjeseca
staža u struci. Ali bez obzira koliko
se trudili da sve savršeno isplanirate,
od 9 do 5 poslovi u teoriji uglavnom
ispadnu od 9 do 9 u praksi. Zato nam
je mnogo lakši život od kad smo prešli
na posao koji nosimo sa sobom, gdje
smo maksimalno fleksibilni sa vremenom
i gdje je kancelarija stvarno openspace,
nekad plaža na Korzici, a nekad
pašnjak pun divljih konja u Engleskoj.
Elem, bilo bi super da postoji
UNDO dugme u životu. Ali ipak
nomadski život ne bismo mijenjali
i vraćali se na staru priču.
PRAIA DA VIEIRINHA
88 CAFFE MONTENEGRO