SV E T I O N I K N A VALDAN O SU I SVETIONIČAR
STAN KO TA R O ST O JAN OVIĆ
POSLJEDNJI
ČUVAR SVJETLOSTI
SA KOPNA
Postoji li neko ko radi posao bez stresa u vijeku u kome je društvo
hronično bolesno od njega? Ili da pitam, postoji li iko ko je pomislio
na svetionik, a da ga nije obuzela neka čežnja za onim što se ne da
definisati riječima? Posljednji svetionik u Crnoj Gori sa ljudskom
posadom krasi Valdanos, ali i poglede onih koji ga sa mora najzad uoče.
TEKST: MARINA MIKETIĆ NIKOLIĆ
FOTOGRAFIJE: UNA JOVOVIĆ
A
ko posljednji svetionik u
Crnoj Gori pregazi tehno-
gija, kao i većinu njegovih
“kolega” po svijetu, neće to
biti tragedija. Današnjem čovjeku teže
pada robot operater mobilne telefo-
nije, da ne pominjem stariju genera-
ciju i žal za čuvenim fiksnim apara-
tom. Ali jednu tananu stranu života,
ipak neophodnu makar na trenutak
koji uglavnom nemamo, valja saču-
vati. Posljednji svetionik Mendra na
Valdanosu, najdraži je orjentir morna-
rima, tiha melanholija ako ga posje-
tite noću i raskošna ljepota po danu.
Upravo o svrsi svetionika sa ljud-
skom posadom razgovarala sam
za naš časopis sa Stankom Tarom
Stojanovićem, posljednjim svetioniča-
rem u našoj zemlji. Svjestan je da je
tehnologija zauzela većinu svjetskih
rtova i poluostrva. “Mornari mi nekad
kažu – ma imamo mi sve navigacione
STANKO STOJANOVIĆ
88 CAFFE MONTENEGRO
elemente koje nam u milimetar daju
podatke, ali nije to to, ne znaš đe si
dok ne vidiš svijetlo u daljini. To je
emocija, to se čeka mjesecima…
to je dom”, prepričava mi Stanko –
zvani Taro, ponavljajući “tehnologija
može da zakaže – čovjek teško”.
I zaista, predanost sa kojom on
obavlja posao teško da bi dopu-
stila grešku. “Nadzirem rad svijetla,
koje se prvo vidi sa broda koji pro-
lazi kroz Otrantska vrata. Moj posao
je da održavam objekat, prilazni put
i javljam se Obalnoj radio stanici,
Bar – Radio dva puta tokom dana, u
23:00h i u dva sata poslije ponoći”.
Na početku, prije 16 godina, Stanko
je obalsku stražu zvao, kako kaže, za
svaku sitnicu. “Čim bi se malo uzbur-
kalo more, javljao bih koje plovilo
vidim na horizontu, strijepeći da ne
dođe do tragedije. Onda su mi rekli da
“MORNARI MI NEKAD KAŽU – MA IMAMO MI SVE
NAVIGACIONE ELEMENTE KOJE NAM U MILIME-
TAR DAJU PODATKE, ALI NIJE TO TO, NE ZNAŠ ĐE
SI DOK NE VIDIŠ SVIJETLO U DALJINI. TO JE
EMOCIJA, TO SE ČEKA MJESECIMA… TO JE DOM”,