• KUBA •
JUŽNI
RITAM JE
POBIJEDIO LAKO
Nesanica je najbolja stvar koja mi se desila na Kubi. Zahvaljujući njoj 12 dana
boravka pretvorilo se u 24-časovnu avanturu. Nakon litara ruma, ludih dana
i noći, skrivenih havanskih klubova, nostalgičnih sokaka Trinidada, prelijepih
karibskih plaža i još ljepših žena na njima, san me prevario tokom leta za
Pariz. U snu sam sanjao Kubu. Od tada sanjam da mi se san ponovo ostvari.
TEKST I FOTO: LEKA DEDIVANOVIĆ
O
Kubi sam slušao mnogo.
Kao mali sa znatiželjom
sa čitao putopisni feljton
Zuvdije Hodžića iz vremena
kad je za mene odlazak na Kubu bio
ravan odlasku na mjesec. Naučio sam
iz njegovih priča štošta o Huantoreni,
Hozeu Martiju, Fidelu i Čeu, Hemingveju,
ali i mnoštvu likova koje je kum
Zuvdo upoznao i s kojima je drugo-
vao tokom posjete Kubi, a koje sam ja
u svojoj mašti crtao i oblikovao onako
kako samo dječji mozak to može.
Kasnije sam o Kubi slušao od dru-
gara pomoraca koji su o toj dale-
koj zemlji pričali kao o raju u
kojem je sve jeftino i dostupno.
Iako sam od malena želio da odem u ovu
karibsku zemlju najveću zaslugu za moj
put ne nose niti kum pisac, niti drugari
barbe i barabe, već Nevena, vodičkinja
grupe se kojom sam jednog vrelog ljeta
uzduž i poprijeko obilazio Andaluziju.
U Kadizu smo ležali na pješčanoj plaži
La Caleta, gledali šarene čamce koje
je osjeka ostavila na suvom i uživali
u prizoru. koji me ostavio bez daha.
„Kako je lijepo ovđe“, bilo je jedino
što sam mogao da kažem.
Dok je vjetar sa Atlantika nosio
mirise dalekih prekomorskih zema-
lja, Nevena je pričala o Havani.
„Tamo su plaže još ljepše, ljudi veseliji, a
ulice Stare Havane nešto što nećeš moći
da zaboraviš. Moraš da dođeš na Kubu“.
Opijen suncem i njenom pričom
zatvorio sam oči i zamišljao kako
je lijepo na tom dalekom ostrvu.
BIENVENIDO SENOR
DEDIVANOVIĆ!
Bilo je sparno popodne kada je naš avion
sletio na aerodrom Hose Marti. Nakon
graničnih procedura, veselo pleme od
dvadesetak putnika Jungle tribe zapu-
tilo se ka izlazu sa aerodroma. Tamo
me čekalo dobro znano nasmijano lice.
„Bienvenido senor Dedivanović“.
Nakon tople dobrodošlice uslijedio je
hladan tuš. Niti je bilo našeg autobusa,
niti se vozač javljao na telefon. Uprkos
svim ispravnim satovima, na Kubi je vri-
jeme relativna kategorija. Nema žurbe,
sve je lagano i mimo okvira na koje smo
navikli. U prvi mah mi je to bilo šokantno,
ali sam se vremenom lako navikao na
njihovu ležernost. Ležernost podrazumi-
jeva da se Kubanci bez izvinjenja jedno-
stavno ne pojave u dogovoreno vrijeme.
Murali i spomenici herojima koji su se
borili za slobodu male karibske zemlje,
muzej i Trg revolucije, zastave, tran-
sparenti... Idolopoklonstvo „očevima
nacije“ je vidljivo na cijelom ostrvu, ali
su momenti „otvaranja“ Kube prema
kapitalizmu sve više vidljiviji, posebno u
Havani. Počela je izgradnja novih i rekon-
strukcija starih hotela, ulica, a na njima
sve više ima novih automobila i motora.
U kućama je sve više novih elektronskih
uređaja, mladi nose pametne telefone
(iako je internet ograničen i skup resurs),
i sve više nalikuju vršnjacima iz sistema
protiv kojeg su se njihovi preci oruž-
jem i ideologijom decenijama borili.
KUBANCI NOVU GODINU SLAVE SKROMNO U KRUGU FAMILIJE. NO, ZA RAZLIKU OD NAŠIH FAMILIJARNIH
OKUPLJANJA KOD VESELIH KUBANACA SE NEUPOREDIVO MANJE JEDE, A NEBROJENO PUTA VIŠE – PLEŠE
104 CAFFE MONTENEGRO