Caffe Montenegro br. 164. Caffe Montenegro 164

NEKAD SMO BILI VELIKA FAMILIJA Sa nostalgijom se Ziko prisjeća sta- rih vremena kad je cijela Podgorica živjela kao jedna velika porodica. No, od toga je malo što ostalo. Promijenio se grad, promijenili se ljudi. - Mi smo Staru varoš nepovratno izgu- bili. I, nažalost, skoro ništa se ne radi da bi se njeni posljednji ostaci sačuvali. Ja sam mogao moju radionicu da ozidam od blokova i da bude gotova za par dana. dolazili profesori da vide proces kova- nja. Međutim, srednjoškolci iz stručnih škola ne dolaze nikad. Ziko se nada da će se to promijeniti jer bi rado naučio nekog mlađeg vještini koja se gene- racijama prenosila u kući Alkovića. - Nastavnici iz osnovnih škola dovode đecu da im pokažu kovački zanat. Dolaze i vaspitačice sa đecom iz vrtića da vide kako izgledaju stare zanatlije. Ja im dođem kao neki divlji čovjek koji kuca u metal, atrakcija koju dolaze Treba iskoristiti moje umi- jeće dok sam živ, jer kad ja batalim s poslom više neće biti kovača u Podgorici, kaže Ziko sjetnim glasom BEZ DOBROG NAKOVNJA NEMA RABOTE Jedan od najbitnijih alata svakog kovača je nakovanj. Svaki njegov dio ima svoju funkciju i posebnu namjenu. Ziko se prisjeća kada su kovači nekad uzimali da oklepaju i okale nakovnje. - To je bila prava moba jer su majstoru morali da pomažu barem dva tri jaka čovjeka. Za taj dan se spremao dobar ručak jer bi se majstor i ovi što mu pomažu dobro pomučili. Prvo cio nakovanj mora da se ugrije u velikoj vatri da bi se usijao. Onda je majstor Ali sam želio da ona ima izgled starih kovačnica, pa sam doveo majstora koji je cijelo ljeto zidao. Ja sam po najvećem žaropeku na ledini ispred kuće kovao dok radovi na kovačnici nijesu bilo gotovi. No, vjerujem da će nekome i ova radionica smetati i da će je jednog dana srušiti. OSNOVCI DOLAZE, BUDUĆE ZANATLIJE - NE Iz Mašinske škole kod Alkovića su 68 CAFFE MONTENEGRO da vide. Ja im kažem „Đeco, ako ne budete učili moraćete da radite kao ja“, a oni se smiju, priča Alković. Sa Zikom bi pričali ljetnji dan do podne, ali treba raditi. I Ziko da kuje vruće gvožđe, a Balša i ja da vezemo priču o vrijednom majstoru koji od zaborava čuva drevnu kovačku vještinu. Nadamo se da će do našeg narednog viđenja sa Zikom država naći mehanizam da mu pomogne i da će iz njegove radionice izaći još generacija vrijednih zanatlija. čekićima udarao da izravnja strane, da ukloni sve neravnine. Nakon toga bi se nakovanj brusio da bude ka’ staklo. Onda su usijani nakovanj nosili na Ribnicu da ga ledna voda kali. To se radilo zimi kad je vodostaj visok i voda hladna. Studena voda je odrađivala svoj posao. Tako iskaljen nakovanj nije imao tragova, pa je čekić bolje odskakao. I ivice nakovnja su bile oštrije. To su velike prednosti za svakog majstora, priča Alković.

Caffe Montenegro br. 164. Caffe Montenegro 164 | Page 68