koja živi u Tivtu, a ona mi se javila
iz Golije. Odkud tamo kad si mi pričala
da je to pustinja, bez dobrog puta
zaraslog u žbunje. Rekla mi je da joj
to sad izgleda mnogo bolje. Imanje je
veliko, šuma fascinira, livade zelene
i ravne za dječiju igru. Skoro mi je sa
oduševljenjem pričala o svom selu i
pravom uživanju.Ja koja obožavam
selo bila sam oduševljena i poželjela
mnogima da posjete svoje selo
i pomognu mu koliko god mogu.
Ovdje se razlikuju prigradska naselja
–sela koja imaju dobre uslove za
rad od dalekih planinskih sela do kojih
se teško dolazi. No način života ljudi
se mijenjao tokom vjekova, nastajući
nova i nova zanimanja. Zato su se
sela najčešće iseljavala na račun novih
poslova. Jasno mi je da se ne mogu
gradovi preseliti na selo ali mi nije jasno
zašto su sela tako zapuštena i kad dođe
muka mnogi se sjetiše sela, svoje kuće,
očevine, đedovine, strica i tetke i ne
bi im teško da se vrate pa i nakratko.
Nadam se da će ljudi ubuduće više cijeniti
svoj zavičaj, jer priroda je izvor svih
dobara kojima raspolažemo. Posebnu
pažnju treba posvetiti zaštiti zemljišta
koje je osnova poljoprivredne proizvodnje
a time i opstanku čovječanstva.
PAMETNO ISKORISTI PRIRODNE
POTENCIJALE KOJE IMAMO
Mnogo više pažnje treba posvetiti i našim
šumama , rijekama, jezerima, našem
moru. Ne može se čovjek nadmudrivati
sa surovom prirodom. Može samo
sarađivati sa njom. Cilj svih nas je da
obavljamo poslove kojima se olakšava
i uljepšava život ljudi i zadovoljavaju
životne potrebe. Zato nam priroda
pruža izvanredne mogućnosti. Boreći se
za dostojanstvo prirode borimo se i za
dostojanstvo čovjeka. Priroda je izvor
ŽELJELA BIH DA SVAKI
STANOVNIK CRNE GORE
DOBIJE PARČE SVOJE
ZEMLJE JER BI TADA
VIŠE CIJENIO I SEBE I
DRUGE I UOPŠTE RAD
našeg zdravlja, slobode, kulture.
Taj možemo reći divlji i prilično netaknuti
dio crnogorskog prostora je naša
životna sredina. Ne smijemo je iznevjeriti
nekontrolisanim postupcima
(sječom šuma, smetlištima, deponijama,
eksploatacije rude, otpadom
automobilske industrije i td).
SVAK DA IMA SVOJE
PARČE ZEMLJE...
Selo moje, zavičaju mio. Ovoga puta je
bliže i draže nego inače. Malo smo ga
više cijenili bar na tren. Zapamtili smo
bar poneku vitu jelu, zelen bor, vodopad,
žubor potoka, sporedni put do neke
kamene kuće, neku livadicu, procvjetali
iris. Zapamtili smo i onu divnu pitu sa
sirom na koju nas je pozvala komšinica.
Vratićemo se mi opet ali samo
da uživamo u ljepoti sela. Željela bih
da svaki stanovnik Crne Gore dobije
parče svoje zemlje jer bi tada više
cijenio i sebe i druge i uopšte rad.
106 CAFFE MONTENEGRO