UZ ZID CRKVE STOJI GROB IZNAD KOJEG
SE UZDIŽU DVA ČEMPRESA, KOJI SE
NASLANJAJU JEDAN NA DRUGI I U VISINI
SPAJAJU. NA NJEMU NEMA NATPISA. TU
POČIVAJU PERAŠKI ROMEO I JULIJA
ostane na ostrvu i postane čuvar njenog
groba. Postao je fra Frane, jedini
živi stanovnik ostrva mrtvih, kako se
naziva ostrvo Sveto Đorđe. U to vrijeme
počele su da se dešavaju promjene
na ostrvu. Francuzi su iznenada otišli.
Ostrvo je ostalo prazno i pusto. Uskoro
su na ostrvo došli Englezi. Iskrcavši se
mornari su zapazili čudnog pustinjaka.
Nijesu ga dirali, već su čuli za njegovu
sudbinu. Učtivo su mu se javljali i donosili
mu hranu. Poslije izvjesnog vremena
Englezi su odnijeli topove i municiju,
koje su Francuzi ostavili na ostrvu. To im
je trebalo za opsadu Kotora. Pustinjak je
ostao sam. Godine su prolazile. Ponekad
bi navraćali i Peraštani da posjete
grobove svojih predaka. Javljali su se
pustinjaku i uvijek posjećivali i Katičin
grob na kojem je uvijek bilo cvijeća, a
svake noći je gorela svijeća bez obzira
na godišnje doba ili vremenske prilike.
Peraški pustinjak brinuo se o njenom
ali i svim grobovima na ostrvu. Posebno
se starao i o drveću. Zasadio je nove
čemprese. Vezu sa kopnom je održavao
preko male barke koju je dobio na
poklon od mještana. Kao rođeni ostrvljanin
bio je dobar veslač i odličan poznavalac
ćudi mora. Tačno je znao kada
može da se uputi čamcem ka Perastu
ili obližnjim mjestima. Zbog toga se u
Perastu govorilo '“vozi kao fra Frane'“.
Obilazio je grad tražeći pomoć za održavanje
groblja. Peraštani su navraćali
na ostrvo i razgovarali sa nesrećnim
pustinjakom, donosili bi mu hranu
ili u jesen odjeću za zimu. Ljudi su ga
žalili. Svi su znali za njegovu i Katičinu
ljubav. U početku su ga nagovarali da
napusti ostrvo i nastavi normalan život,
ali su vremenom odustali. Jedne noći
Peraštani su primijetili da na Svetom
Đorđu nije upaljena svijeća. Bila je to
prva noć od Katičine smrti da njen grob
nije obasjavala svjetlost. Ljudi su ujutru,
po jakom jugu, stigli na ostrvo. Pokraj
Katičinog groba našli su Fra Frana
mrtvog. U starčevoj ruci nalazila se
cedulja sa poslednjom željom. Pisalo je:
„Sahranite me ovdje, da i mrtav budem
sa Katicom!''. Peraštani su mu ispunili
želju. Od tada uz zid crkve stoji grob
iznad kojeg se uzdižu dva čempresa,
koji se naslanjaju jedan na drugi i u
visini spajaju. Na njemu nema natpisa.
Tu počivaju peraški Romeo i Julija.
103