ga je jako udario, tri mu zuba u gr’oce saso”.
Zapravo, taj Marko je za mene literarna nakaza,
koja me ne dodiruje ni emotivno, ni estetski. I
šta meni vredi što su mi se dopale narodne bajke,
naročito Zlatna jabuka i devet paunica, kada
ignorišem veličine koje su nam tako predstavljene.
Studije književnosti napustila sam negde na
trećoj godini, ali nisam odustala od samostalne
edukacije. Napravila sam sebi listu obavezne
lektire, vođena rečima stručnjaka. U strahu
da ne ostanem neobaveštena, opet sam jela
neslanu boraniju. I tako, između dva zalogaja,
zapitam se:„Da li ja to moram da volim?”.
Susretnem gospođu Virdžiniju Vulf, konkretno
Gospođu Dalovej – osećam se impotentno,
sve razumem, ali ništa mi se ne dopada. Onda
pokušam sa Talasima – taj susret je bio još
gori. Moram li ja da volim Virdžiniju Vulf?
To pitanje me nagoni da preispitam
cvet u sebi, sve sa kidanjem latica i
volim/ne volim. Da, ne volim Gospođu
Dalovej. Da, volim Portret umetnika
u Mladosti. Ne volim Andrića. Volim Crnjanskog.
Ne volim Pavićev Hazarski rečnik, volim Pavićevu
Unutrašnju stranu vetra. Volim Kafku. Volim Kiša.
Volim Kunderu. Naravno da Danijela Stil i Paulo
Koeljo nikada neće biti moj izbor književnosti, ali
onda se postavlja pitanje: „Šta ja to hoću?”. Između
Danijele i Virdžinije biram