A sad odnesi taj srebrni pladanj u moju Sjevernu Sobu,
I pazi na utore dok spuštaš ploču, neka dobro nasjednu,
Neka dihtaju u svakom slučaju hermetički.
Jer ja neću da ti tvoji partijaneri čuju sentimentalnog starca,
Kako viče u grobu od čežnje za sunčanim lokvama,
Za pjesmom Žénâ, Stvárî i Živinâ,
I za uglatim cvrkutom
Laste.
Kajgot! Pa nismo valjda Andrić ili Crnjanski.
Tako bih govorio ja, Sven Adam Ewin,
Da sam kojim sretnim slučajem rođen sedmog srpnja 1893.,
A umro 29. prosinca 1981. i da su me intimusi
Ponekad oslovljali sa: čuj, Fric.
A nisu.
63