SONET O PONOĆNOJ VODI
Pitaš: može li voda biti živa?
(A u nju gledaš kao da ti prijeti).
Ah, to se u njoj tvoja sjena skriva.
Mahni joj! Voda... gle, odmahuje ti.
Pitaš: može li voda biti crna?
I što to iskri?... Zuriš preplašeno.
Ne boj se, to je... samo mrtva srna.
A to što iskri... to je oko njeno.
Može li voda biti bijela? Može,
Kažem. Ti drhtiš... Strah te bijele boje.
Ja pitam: što je? Ah, pa to je... Bože,
Pa to je mjesec, izgubljeno moje!
O, kako drhtiš... hodi k meni, hodi.
To sija uštap u ponoćnoj vodi.
21