u snu
sam zbunjena i sama
lutam ulicama
tražim prijatelja
koji je postao neko drugi
vozim se brodom po reci
uvek u gradovima koji samo liče
na moj grad
u snu
gubim sve
neki dobri ljudi
gledaju me sažaljivo
hoće da mi pomognu
govore mi lepe reči
a ja stežem svoju torbu
sve što imam je tu
sve što mi je ostalo
u snu
otvaram vrata
izlazim na toplu plažu
na nepoznatoj planeti
ko zna gde u svemiru
hodam kroz bistru vodu
zahvalna na maloj sreći
neočekivanom blaženstvu
kad je već čitav moj svet
netragom nestao
iz sna
nosim tugu krivicu samoću
i tražim
tražim u svakom danu
ono sunčano more spokoja
ali možda je to tek obećanje
za kraj putovanja
do kraja sveta
do kraja mene
183