duboka struja
atina me podigne
do svog belog amfiteatra
okruženog stenama
igre i drame božanskih sila
odmotava mi pred očima
kao rolne skupocenih tkanina
munje i gromovi plešu
u borilačkoj koreografiji
proliva se krv smrtnika
atina mi pokazuje pejzaže
kosmičkih strasti
elementarne sile cepaju
duše zvezda
spojene do tačke
u kojoj se odlučuje
sudbina svetlosti i tame
atina nema milosti
u svojim prozračnim očima
u njenim rukama
reči imaju težinu
razornih kometa
atina će srušiti svet
ako joj se prohte
ako se staze ne ukrste
po zapisu njenih misli
urezanih u tkivo vremena
astrometrija njene palate
dvorane i kolonade logosa
ne poznaju blagost
ni nežnost
ni praštanje
krhke ljudskosti
dok mi se atina smeši
preko stola
dok otpija svoje kremasto piće
slatku ovozemaljsku ambroziju
koja će osnažiti nezaustavljivu reku
171