PATETIČNA
Ti ljubiš mene, Bože? I silno? I bez kraja?
Bože, ako je tako, daj mi nekakva znaka!
Evo, pusti me na čas iz svoga zagrljaja!
U zagrljaju s Tobom - ponestaje mi zraka.
Ako me ljubiš, Bože, ljubi me na distancu
(U ljubav mi uključi i bogohulne čine).
I ne drži me stalno na tako kratkom lancu,
Dok nozdrve mi draškaš sa mirisom divljine.
Učini, ljubiš li me, da povjerujem u to:
Ukloni s moga puta i vradžbine i vračke.
Ne otkrivaj mi sebe govoreć obrnuto.
I ne navlači na me košulju naopačke.
Bože, zašto se skrivaš iza kockarskog stola,
Dopola nedokaziv - odpola očigledan?
Zar ne bi vjerojatnost, umjesto pola-pola,
Mogao dići bar na - pedeset više jedan!?
Ja već pitati ne znam. Pitanja su mi krici.
Pitam Te, Prauzroče (drugačije zar Ti bi?):
Ja letjeti bih htio - Ti krila dade ptici.
Ja roniti bih htio - Ti škrge dade ribi.
Ti hodaš iza mene, al' zateć Te ne mogu.
Ja okrenem se naglo, a Ti si se već skrio.
O, zašto ne dopustiš da Tebi, mome Bogu,
Bar jednom vidim lice - pa makar oslijepio.
Al' shvatio sam, Bože, smisao Tvojoj igri,
I zašto mi na upit tako uporno šutiš:
Ti puštaš me da buncam u povišenoj fibri,
U fibri što na koncu na strašnu vatru sluti.
Pa spali moje tijelo božanskim jednoumljem
I moje bludne snove jednom zauvijek zatri.
137