BKG № 34 BKG 34 | Page 44

pustila tvoju dlan u trenutku kada si me htjela povući sa sobom u hladne dubine, u namjeri da potonemo zajedno, da me poštediš svega što me je snašlo. Ali nikada nije kasno, osjećam svoj kraj sigurna sam da ćemo se uskoro ponovo sresti na pragu vječnosti, ti i ja, dvije žene povrijeđene duše. Ne brini, dolazim, brzo će to. A ti, mila... Ti me samo čekaj, čekaj me strpljivo. Kada konačno dođem držat ćemo se za ruke, ljubiti se u obraze i više nikada nećemo biti same. Čekaj me, samo me čekaj, najdraža moja, Virginia! 44