dok sam se spuštala
stepenicama
bilo mi je
odjednom
jasno poput bijelog dana
da u posjete
ne valja ići
nenajavljeno
U MOJOJ GLAVI
U mojoj glavi,
tisuće zbrkanih misli,
pretvara se u slapove
nikada izgovorenih riječi…
Izlijevajući se u rijeke,
jezera i mora…
Te potonule, neizgovorene riječi,
u tamnim dubinama
hladnoga mora,
nestaju u utrobama velikih,
nepoznatih riba…
A htjela bih da znaš …
Da konačno više ne osjećam
samo svoju glavu, svoje tijelo
udove i utrobu …
Htjela bih da znaš,
da sam konačno u svoj toj zbrci
pronašla svoju izgubljenu dušu…
koju nikako nisam mogla naći
sve te godine
dok sam onako hodala sama,
okružena svakakvim ljudima,
tražeći je svugdje…
I htjela bih da zajedno osjetimo
tu ljubav koju
37